By Bogatstvo narodnih pravila o predviđanju vremena, a kojih smo svjedoci ponajviše zahvaljujući narodnim izrekama, rezultat je višestoljetnog promatranja prirode i povezanosti vremena sa zemljoradničkim i ribarskim poslovima, kao i s ponašanjem biljaka i životinja. Ta pravila predviđanja kakvo će vrijeme biti obično su vrijedila za područje gdje su i nastala, a prognostičari su bili redom težaci, šumari, lovci, pastiri i ribari. Na temelju tih spoznaja nastala je narodna odnosno pučka meteorologija.
Svaki mjesec u godini ima svoje zakonitosti koje se često mogu nazrijeti i u samom imenu mjeseca. Treći mjesec gregorijanskog kalendara je ožujak i karakterizira ga izrazita promjenjivost vremenskih prilika jer je to razdoblje složenog prijelaza iz zimskog u proljetno doba. Tako se naziv ožujak etimološki izvodi iz praslavenske riječi lažujak koja pokazuje isti korijen kao i imenica laž, što potvrđuje i drugi hrvatski naziv lažak. Po tom shvaćanju, ožujak je lažljivi mjesec u kojem je vrijeme varljivo, ne zna se traje li još zima ili je već počelo proljeće. Taj se mjesec, kao i u većini europskih jezika, naziva i imenom latinskoga podrijetla mart, a u Konavlima prevladavaju varijacije naziva mart kao marč i marač.
Jedna od raširenijih pučkih meteoroloških vjerovanja uz ožujak rasprostranjena diljem Dalmacije i Kvarnera, a time prisutna i na našem području, veže se uz pojam marčanih bura. Naime, ožujak je među najvjetrovitijim mjesecima u godini kad najčešće u nekoliko navrata puše bura, a u narodu se govori o tri silovite i moćne ožujske bure poznate kao marčane bure. Pučka meteorologija predviđa i tri datuma u ožujku u kojima se bura javlja, no oni su različiti u pojedinim krajevima. U Konavlima prema pučkim prognozama bura puše početkom, sredinom i na kraju marča, po tri dana, a detaljnije prognoze navode da marčanice pušu sedmog, sedamnestog i dvaesedmog, dan prije ili poslije, ali tuda neđe.
Bura je jak, suh, hladan, mahovit i turbulentan sjeverni vjetar koji puše s kopna i naglo mijenja smjer i brzinu te je karakterističan za istočnu obalu Jadranskoga mora. Naziv bura nastao je prema grčkom i latinskom boreas, u značenju sjever, odnosno prema talijanskom nazivu bora, a prema sveslavenskom podrijetlu naziv znači vihor, zao vjetar. Najjača je na mjestima koja u zaleđu imaju planinske prevoje preko kojih se prevaljuje k moru.
Epiteti koji joj se pridaju u skladu su s njezinom silovitošću, snagom i nepredvidljivošću. Može biti orkanska i olujna, a zasigurno je najgoropadnija među jadranskim vjetrovima. Puše po više dana i jača je noću, a njezina izražena hladnoća ledi kosti, surgava se niz Sniježnicu, vaja sve, zebu noge, zaludu sukleni škampini. Kad puše s tamnim oblacima naziva se škurom, a ona druga, svijetla, čista žena raščišćava nebo i zemlju kao i misli narojene u glavi. Poseban je njen odnos s morem jer kad se div s divom susretne razlete se valovi u sitne kapljice na sve strane i utapaju se u svojoj bijeloj pjeni – rekli bi u Konavlima pred tim prizorom more se jaganjči.
Unatoč svim problemima koje možebitno uzrokuje, od dizanja kupa s krovova, čupanja stabala, zatvaranja cesta i luka, smrzavanja rasada, bura je zdrav vjetar, a kad počne dzibrit ljudi poučeni stoljetnim iskustvom znaju što im je činiti. Jednako tako pučki meteorolozi znaju da s tri marčane bure zima dolazi kraju.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
