By Žene obitelji Dulaj koje ustaju satima prije većine nas da u svojoj pekari pripreme kruh i peciva koje možemo kupiti tople uz njihov neizostavan osmijeh.
Pekara Ploče obitelji Dulaj mjesto je u kojem se uvijek osjećate kao doma, nikada nećete otići preko vrata, a da vas nisu upitali kako ste i kako vaši. I to ne ono ovlaš zanimanje, nego ljudsko, ono u kojem osjećaš pripadnost jednoj zajednici.
A upravo su Marija Dulaj i Florina Dulaj s obitelji došle 90-ih godina s Kosova u potrazi za boljim životom, za novim prilikama i slobodi.
– Kad smo se tek doselili u Ploče svi smo zajedno živjeli u jednom malom stanu sa dvije sobe. Moj sin Pero tad je imao samo tri mjeseca. Odmah smo se počeli baviti pekarstvom i prvu pekaru otvorili smo na Birini u kući gdje i danas živimo – govori nam Marija Dulaj, majka troje djece, Pere, Ana Marije i Dardana.
Florina Dulaj nam priča kako je u Ploče stigla 1990. godine i tu je rodila također troje djece Jeronima, Ivana i Doniku.
– Nije nam uvijek bilo jednostavno, puno smo radili, rano ustajali, već u četiri sata ujutro mi smo u pekari, a srećom imali smo i pomoć svekra i svekrve, Marije i Štefa.
Ana Marija se rodila u Pločama i kako kaže, za nju su Ploče njen rodni grad.
– Kad sam se tek udala preselila sam se u grad u kojem je živio moj muž, međutim tri godine nakon, suprug i ja smo se odlučili za život u Pločama, jer ja jednostavno ne mogu bez svog grada, bez svojih ljudi i moje obitelji koja je ovdje. Htjela sam i da moja kćer Lea odrasta na način na koji sam i ja, u mjestu gdje je sve pristupačno, mirno i bez stresa. Htjela sam blizinu svojih. Rodica Donika se udala i odselila, nedavno je i rodila i baš kažem koliko bi voljela da je s nama ovdje, da nam je bliže, ali zato imamo našu grupu u kojoj smo stalno u kontaktu, a ta grupa je samo za nas ženske iz obitelji – kroz smijeh nam priča Ana.
Danas vidjeti sklad obitelji koja još k tome vodi zajednički posao je inspiracija i nadahnuće. Ulijeva nadu da postoje dobri ljudi, oni nisu glasni niti se ističu, dapače, ali vi znate da su oni tu.
Osim po štrucu kruha u pekaru Ploče se ulazi i kad želite čašicu razgovora ili samo da vas netko lijepo pozdravi. Kad ih sve zajedno vidite na okupu vi ne možete razaznati tko je kome majka, baka, strina, otac ili stric jer je jedina poveznica ljubav. Ljubav u kojoj nema posebnih titula ni različitosti. Jednom rječju, obitelj.
I to je upravo ono za što žene obitelji Dulaj i same kažu: “Najbitnije u svemu i svakom poslu je sloga obitelji i Božja providnost, to je ono što nas čini sretnima i uspješnima.”
Autor: Eleonora Doboš
