By Treba tražiti odgovore zbog čega, kada se dogodi neki slučaj nasilja, više je onih koji će snimati mobitelom nego pokušati pomoći? Zapravo, odgovor već znamo…
Nakon nezamislive tragedije kad je ubijeno dijete u učionici, nakon beogradske tragedije prošle godine, nakon brojnih slučajeva tjelesnog, verbalnog i psihičkog nasilja u školama, zaključali smo djecu. Ugradili smo nove brave na vrata, stavili zaštitare i policiju na veliki odmor. Je li dovoljna fizička zaštita u školama?
Škola bi trebala biti mjesto gdje nitko ne može ništa uraditi djeci. Jeli to zbilja tako? Jesu li nam djeca sigurna? Svaka škola bi trebala biti sigurna, odnosno da su njeni učenici i djelatnici zaštićeni od bilo kakvog oblika nasilja. Roditelji koji šalju djecu u školu, kao i cjelokupna društvena zajednica, smatra da se sigurnost učenika podrazumijeva. Sigurnost predstavlja stupanj zaštite od opasnosti, štete, gubitka i kriminalne aktivnosti. Riječ sigurnost dolazi od latinskog izraza za „bezbrižnost“. Ako ste sigurni, onda ste „bez brige“. Jesmo li bez brige?
Ne zapošljavamo dovoljno stručnjaka
Teško je očekivati da škola bude pošteđena svih negativnosti koje sa sobom nosi društvo u kojem živimo. I pored zaključanih vrata, opet nam se dogodilo da učenik donese nož na nastavu. I dogodit će se opet jer se ne bavimo pravim vrijednostima, ne bavimo se djecom, ne vodimo dovoljno računa o njihovom mentalnom zdravlju, dajemo im loš primjer, stvaramo agresivno društvo i društvo krivih moralnih vrijednosti. Ne zapošljavamo dovoljno stručnjaka (psihologa, socijalnih pedagoga), na pregled dječjeg psihologa ili psihijatra čeka se 3, 4 mjeseca dok dijete ne donese nož umjesto knjiga u školu. Do tada lakše je promijeniti vrata i bravu. To je i najjeftiniji način da operemo savjest. S par stotina eura, riješili smo problem a zapravo nismo napravili ništa.
Poruka onima koji o tome odlučuju ali i svima nama je da nenasilnom društvu ne trebaju zaključana vrata, ne trebaju policajci na velikom odmoru, zaštitari na ulazu i detektori za metal. Jedino što ima smisla je suštinska promjena, a to je vratiti dignitet i autoritet roditelju, vratiti dignitet i autoritet nastavniku.
Djecu smo fizički zaštitili, što je sa psihološkom sigurnošću djece u školama?
Psihološka sigurnost djeteta je osjećaj prihvaćenosti, sigurnosti, razvijeno samopouzdanje koje ne ovisi o svakodnevnim uspjesima i neuspjesima.
Djeca oponašaju idole
U rješavanju problema uvijek treba pronaći uzrok te njega probati otkloniti ili barem umanjiti. Treba tražiti odgovore zbog čega, kada se dogodi neki slučaj nasilja, više je onih koji će snimati mobitelom nego pokušati pomoći? Zapravo, odgovor već znamo, zapustili smo djecu i njihovo mentalno zdravlje, agresivna ponašanja su sveprisutna, od medija do društvenih mreža. Djeca oponašaju idole počevši od roditelja do poznatih ličnosti, influensera i youtubera.
Današnja djeca će vrlo brzo odrasti, ne dozvolimo im da odrastu bez empatije, dok je vrijeme. Kao što uče pisati, čitati, zbrajati, vježbom se mogu steći i odgojne vrijednosti.
Ako obitelj a onda i škola ne odgoji danas dijete a sutra čovjeka koji je spreman pomoći drugima i biti dio društva, onda je edukativna uloga škole manje važna. Važnije je da djeca podijele s nekim marendu, da im netko donese knjige ili pošalje sliku školskog rada ako nisu bili u školi ili zajedno očiste školsko dvorište, nego da nauče građu maslačka i razmnožavanje riba.
Za Dalmaciju Danas piše mr. spec. Žana Pavlović, prof. psihologije
