By Nema Pločanina koji nije čuo za učiteljicu Ljubicu Jakić. Njeni komentari i osvrti na društvenim mrežama odaju inteligenciju, životno iskustvo i vrlo vjerojatno nikada ne biste pomislili da se radi o ženi rođenoj davne 1932.godine. Njen životni put nas je odveo put Podgore, gdje nas je dočekala i srdačno primila britka i vitalna umirovljena učiteljica.
Ljubicu Jakić brojne generacije pamte i ističu kao učiteljicu uz koju su kroz učenje stekli samopouzdanje, ljubav prema glazbi i plesu i kao onu koja im je pomagala prevladati sve prepreke na koje bi naišli kroz školovanje.
Odluku da postane učiteljica upravo je i sama donijela kroz konzultacije sa ravnateljem škole koju je pohađala na otoku Cresu.
– Školovala sam se u domovima za djecu žrtava fašizma, pa sam tako nakon Vrgorca i Makarske, otišla na otok Cres gdje sam završila svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Moj otac i ja smo iz rodne Kozice putovali puna dva dana do Cresa. Putovanje mi je proteklo u suzama, jer sam odlazila daleko od svog doma, ali sam znala da je to potrebno za moju budućnost – priča nam teta Ljubica.
– U ratu su nam spaljeni svi školski dokumenti, pa me pri dolasku ravnatelj pitao koji sam razred, a ja sam mu pokazala bilježnicu koju sam imala i rekla da on sam odluči. I tako sam na tom otoku na kojem sam bila jedina iz Dalmacije, ostala pohađati sedmi razred. Otac je otišao, a meni je ostao samo njegov stari, drveni kofer koji je bio moja jedina poveznica sa domom, moj cijeli svijet. Tješila me činjenica da su moje vršnjakinje, jednako obučene kao i ja, sa istom nostalgijom za kućom i sa jednakim žarom da nešto postignemo u to poslijeratno doba, koja me iz tuge sve više vodila prema mom cilju i sreći. Nije mi se sviđala matematika, pa me ravnatelj nakon završetka osnovnoškolskog obrazovanja poslao u učiteljsku školu u Rijeci – nastavlja nam svoju životnu priču ova vitalna bivša učiteljica.
Ljubica je svog supruga Svetomira, koji je također učitelj upoznala u rodnoj Kozici, gdje je tada radio kao učitelj. 1954.godine se udala u Gornju Podgoru rodno mjesto njenog supruga, gdje nakon mirovine u koju je otišla 1990.godine i danas živi. U Podgori je često posjećuju njene kćeri Verica i Renata.
– Kad sam se udala, nismo imali struju, sama sam sve radila i uvjeti života nisu bili jednostavni. Suprug i ja smo poslali molbu za posao i 1959.godine dolazimo u Ploče. U školi sam mijenjala učiteljicu Ljubicu Punoš, koja je bila na porodiljnom dopustu, a kako su me roditelji i djeca zavoljeli ostala sam u Osnovnoj školi Vladimir Nazor Ploče sve do umirovljenja – govori nam Ljubica.
Preko trideset godina radnog staža učiteljica Ljubica ima iza sebe. U tih sedam generacija iznjedrilo se toliko uspješnih ljudi koje nam u razgovoru za Klik Ploče nije stigla nabrojati, jer bi u protivnom, kako je i sama rekla morali ostati cijeli dan.
Tolikim učenicima je otvorila vrata prema boljoj budućnosti, učeći ih prvenstveno kako se uči. A osim svog učiteljskog umijeća, posjedovala je i ono glazbeno, pa je osnovala sekciju za ritmika i ples, s kojom je nastupala na svim manifestacijama u to doba. Napredovala je završivši Pedagošku akademiju pa je postala i nastavnik. Uz legendarnog ravnatelja Ivu Barbira, kaže da je rad u kolektivu škole bio kao da su svi jedna velika obitelj.
Sudjelovala je i u izgradnji grada Ploča.
– Svaki dan su pucale mine, radila se riva, Močvara, nove zgrade…a mi smo pjevali. Veselili smo se svakom uspjehu, svakom novom bloku, novom kamenu, sve u duhu da izgradimo grad Ploče. Jedan mladi grad koji je odisao perspektivom. Ne zbog novih prostora, već zbog ljudi koji su davali život tom prostoru.
Ljubica za sebe kaže kako nije nikad bila učiteljica u okvirima. Sat matematike održavala je na satu tjelesnog odgoja, uz ples i pjesmu, uzvikivala bi “evo ovo je crta, a ovo je krug.” Mi možemo reći da je ova britka 92-godišnjakinja usadila u svoje učenike smisao učenja, želju za napretkom, bez obzira na podrijetlo ili status, što je kudikamo važnije od ocjena u dnevniku.
Izlazeći iz okvira pokazivala je tada, sad već davne 1959. godine, nadahnuće za sebe i sve oko sebe, kao i danas ove 2024.godine, kad barata društvenim mrežama jednako spretno kao i mladi ljudi. U svom desetom desetljeću života, svaki dan prijeđe točno sedemdeset i sedam stepenica do svog vrta, u kojem se brine za svoje povrće koje rado priprema za ručak svojoj obitelji.
Sedamdeset i sedam stepenica kao naše nadahnuće da ništa nije nemoguće ni u poznim godinama života.
– Prema svakom učeniku sam postupala jednako i dan danas volim sve svoje učenike. Bila sam prijatelj iznad svega, a tek onda autoritet. Ne tvrdim da ne treba biti strog, ali prije strogoće potreban je pristup.
Danas bi svojim kolegama poslala poruku da bez srca posao učitelja nije moguć. A uostalom, šta je i život i posao bez ljubavi.
Autor: Eleonora Doboš
Foto: Klik Ploče
