By Dalmacija je komplicirana. Surova. Tvrda. Glasna. Zatvorena.
Kako tuđem čoviku objasniti zašto i kopno i otoci i more i nebo plaču zbog jednog pjevača? Kako mu objasniti zašto cijeli grad slavi Wimbledon kao da je njegov? Kako mu objasniti sve te sportaše, pjevače, književnike, glumce, umjetnike? Kako mu objasniti morske orgulje, klape, dubrovačke zidine, Dražena, Jugoplastiku? Kako mu objasniti Hajduka?
Kako mu objasniti tu ludu glavu koja će izazvati na dvoboj svaki zid koji vidi ispred sebe? Nevažno koliko visok. Taj mentalni sklop kojemu nikad ne smiješ reći da je nešto nemoguće? Jer će ti dokazati da nije. Kako mu objasniti da tu nema sredine? Da ili daješ sve što imaš ili ne daješ uopće. Kako mu objasniti da je srce tu uvijek jače od razuma? Čak i na vlastitu štetu.
Kako tuđem čoviku objasniti fjaku, dišpet ili južinu? Kako mu objasniti zašto se tu emocije ne skrivaju, niti ih se srame? Kako mu, kojim riječima i kojim jezikom, objasniti što to veže dalmatinske ljude?
Kako mu objasniti Olivera? Mišu? Arsena? Cocu? Smoju? Tomislava Ivčića? Tomislava Ivića? Tonija Kukoča? Ivana Balića? Stipu Božića? TBF? Daleku obalu? Borisa i Dina? Gendu i Višnjića? Blanku i Gorana? I tisuće i tisuće drugih. Velikih. Veličanstvenih.
Dalmacija je jednostavna. Nježna. Mekana. Tiha. Otvorena.
I kad god mu ne budete znali objasniti, pokažite mu ovu sliku. Ili neku drugu.
Šaka suza vrića smija.
Iskrena i čista emocija.
To je Dalmacija.
Bernard Jurišić
