By Sa Facebook stranice HPD Grabovica Ploče prenosimo izvrstan putopis i fotografije polaznice Planinarske škole Martine Gašpar:
„Planine su početak i kraj svih prirodnih pejzaža,“ napisao je John Ruskin u 19. stoljeću. Kad se krećeš po planinama, shvatiš da su puno više od toga: one su pejzaž sam za sebe i svjetovi u kojima naša pravila nužno ne vrijede. Biokovo me podsjetilo na to prošloga vikenda.
Jedanaest planinara, dva dana, jedna planinska kuća i bezbroj dojmova. Kronološkim redom, izgledalo je otprilike ovako: 7 sati, polazak iz Ploča; 8 sati, okupljanje na ulazu u Park prirode Biokovo i vožnja prema domu pod Vošcem, odakle je krenuo naš uspon. Činjenica da krećemo s nekih 1330 m nadmorske visine djelovala je ohrabrujuće, ali je već prvim koracima bilo jasno da nas čeka kamenit teren koji zahtijeva punu koncentraciju. Reći ću samo da je nakon drugog dana moj brojač koraka pokazao 32 728 koraka, što je nekih 20-ak km. Karolina nam je bila vodič i inspiracija, i hvala joj na strpljenju, pauzama i svom znanju koje je podijelila 😊
Nakon nekih sat i pol hoda, stigli smo do našeg prenoćišta – planinarske kuće Slobodan Ravlić na Lokvi (1467 m). Putem smo vidjeli grotlo špilje Čavlenovača, a toranj na Sv. Juri nam je bio konstantni orijentir. S guštom smo ostavili velik dio opreme i stvari na Lokvi te krenuli dalje. Dogovorili smo se da će nam ciljevi biti vrhovi Motika (1472 m) i prijevoj Mali Borovac (1253 m). U blizini planinarske kuće nalazi se ledenica Dusa, nekoliko desetaka metara duboka jama iz koje su lokalni ledari do prije 70-ak godina odnosili led u Makarsku i prodavali ga hotelima i mesarima. Pejzaži i vizure za pamćenje samo su se nizale, tako da će nas na ovaj izlet podsjećati i mnoštvo fotografija. Pastirski stanovi, divokoze, pogledi na Bašku Vodu, Brač, Makarsku – teško je reći što je ljepše. A tek bijeli kamenar po kojem je, uz snijeg, planina i dobila današnje ime (bil, bilak → Bijakova, Biokovo). Prvi put se spominje 1382. godine, a do tad je bila poznata i pod nazivima Adrion i Mons Slavorum.
Prošli smo i kroz područja koja se još uvijek oporavljaju od požara, a ostake nekadašnjeg pastirskog života vidjeli smo prolazeći pored Baškovića staja. Nakon cjelodnevnog hoda, Lokvu smo ugledali oko 17 sati. Nakon kratkog predaha, trebalo je ugrijati kuću i spremiti večeru. U strahu da ne potrošimo sva drva, velik dio ekipe otišao je u još jednu avanturu i usjekao drva koja će biti dostatna i za sljedeće planinare koji dođu u kuću. Večeru nam je spremio Matko, član HPD Vrgorac, i još jednom treba pohvaliti kuhara. Večer je prošla u razgovorima, kartama, proslavi jednog rođendana i muzici! Što se tiče praktičnih stvari, kuća je opremljena svime što je potrebno – strujom, kišnicom, peći na drva, roštiljem, kuhinjom i spavaonicom. Za WC se, kao što to već bude u prirodi, treba snaći, a to je bilo zabavno po mjesečini i temperaturama oko nule 😊
Ujutro nas je dočekala gusta magla, tako da smo odlučili odraditi vježbe prve pomoći i uputiti se prema autima. Vedro vrijeme bi nas odvelo na Sv. Juru, ali pri magli ionako ne bi vidjeli ništa što je udaljenije više od 10-ak metara. Odluka o povratku pokazala se dobrom, pogotovo jer nas je pred sam kraj uhvatila krupa. Kako je krenulo, proći ćemo sve vremenske uvjete u ovoj planinarskoj školi. Kišu, led, maglu, ali i sunčano vrijeme smo odradili!
Razmišljajući o vikendu na Biokovu, dvije stvari su mi nekako najznačajnije. Prva se svodi na jedanaest ljudi u planini, od kojih većinu zapravo i nisam poznavala, i jednostavnost kojom smo se organizirali i proveli vrijeme van civilizacije. Druga je misao o samoj planini koja mi je čitav život na obzoru.
Generacijama predaka ona je bila sve – dom, izvor hrane sa svojim pašnjacima i dolcima, svetište sa svim svojim crkvama i kapelama, kao i mjesto gdje se odvijaju sve fantastične priče. Kad si gore „u srcu, u dahu planine, planine,“ sjetiš se i toga…
Uživajte u našim fotografijama 😊
