Tko se sjeća Dječjeg sela kod Makarske?

Prvi pacijenti u Dječje selo došli su sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mališane je čekala nova bolnica, doktori i medicinske sestre. Usred Dalmacije borova šuma tik uz more bila je iznimno pogodna za astmatičare. Danas su borovi jedini i ostali od nekadašnjeg ponosa Makarske rivijere.

Selo je uništeno, no još živi u no još živi u sjećanjima onih koji su tu živjeli.

– Plakao bih od tuge, zašto nema djece, zašto nema graje, zašto nema sloge i poštovanja koju smo mi imali. Moji drugovi su biseri rasuti po cijelom svijetu, tu smo da zavirim u nostalgiju duše, kaže Haris Mrehić.

Haris je iz Sarajeva zbog bronhijalne astme došao 74. i ostao toliko dugo da je 5. i 7. razred završio u Makarskoj.

– Bio je tim doktora. To je bila dobitna kombinacija. Uz terapiju, adekvatne psihofizičke vježbe i miris koji nažalost ne možemo snimiti i ne možemo ga sačuvati. Mora se pamtiti, govori Haris.

Mikrolokacija, planina, more i borova šuma bili su iznimno pogodni za astmatičare. Djeca nisu dolazila samo iz unutrašnjosti, nego iz cijele Dalmacije.

– Kad bi došli, normalno bi se obavio pregled. U slučaju da bi bilo kakvih problema, onda si imao inhalacije, svako jutro su bile fizikalne vježbe u slučaju da netko ima problema sa krivom kralježnicom i to smo svi izbjegavali, govori Irena Đivoje iz Splita.

U lječilištu je bio vrtić i četverogodišnja škola. Stanovalo je stotinjak djece, dok ih je ljeti bilo više od 500.

– Bilo nas je puno, tete su bile odlične. Tek sad vidim koji su oni posao obavljali i kako smo, u ono vrijeme u odnosu na sadašnje, mi bili stvarno dobra djeca koja su slušala, koja nisu bježala i bili smo dobri, kaže Irena Đivoje.

Lječilište je radilo do početka Domovinskog rata, tada se useljavaju prognanici koji su održali zajedništvo među stanovnicima dječjeg sela.

– Najljepše doba mog života, upravo se dogodilo u dječjem selu, jer smo svi bili jedna velika obitelj i bilo je prekrasno. Družili smo se, spavali jedni kod drugih, išli van, išli skupa u školu, išli u krađe badema i tako, prisjeća se Dajana Kovačević.

Tajana je iz Vukovara, došla je s dvije i pol godine, u dječjem selu živjela je do dvije i šeste.

– Onda su nam jedan dan rekli kako se dječje selo prodalo za jednu kunu. Prvo su ugasili struju, mi se i dalje nismo dali, ostali smo u mraku. Dođeš iz škole, ako si druga smjena, nemaš kako pisati domaću zadaću, pisali smo po svijećama, ali bilo je opet super, opet bi se nalazili kod nekog u sobi, družili se. Međutim, nakon nekih deset dana, ugasili su i vodu. I tu smo pali, govori Dajana Kovačević-

Nakon toga slijedila je devastacija, pljačka svega što se moglo odnijeti, a dječje selo ni do danas nije prodano.

– Još jednom pozivam vlasti u Republici Hrvatskoj, da se ovo ponovo stavi u funkciju. Prostornim planom općina Baška Voda ovdje je zamislila zdravstveno sportsko-rekreativni centar, na površini od 68 tisuća kvadrata, gdje je uredno vlasništvo, jedan kroz jedan, poručuje Joško Roščić, načelnik Baške Vode.

Stvarno selo više ne postoji, ali nastavilo je živjeti na internetu u Facebook grupi “Tko se sjeća dječjeg sela kod Makarske”, koju su registrirala djeca ovog uništenog lječilišta.”