Recenziju Marine Radoš prenosimo sa portala Dalmacija danas.
Ako postoji viša sila kinematografije, hrvatski film pred njom kleči već 30 godina i moli: “Daj nam dobar film!”. Hrvatski film bi u nekoj zamišljenoj regionalnoj filmskoj ligi svake godine izgubio sve utakmice od Srbije i BiH – srpska kinematografija redovito izbacuje regionalne hitove, a siromašna BiH među svojim peharima ima i Oscara. Zamišljena viša sila kinematografije očajnom je hrvatskom filmu odavno dala ideju: “Snimi film o generalu Gotovini, pa ćemo onda krenuti na biografije ostalih velikih hrvatskih povijesnih osoba. Ne možete promašiti”.
Znamo kako je to završilo s generalom. Redatelj Generala imao je vjerojatno najomiljeniju osobu u državi s najzanimljivijom biografijom, a umjesto filma koji bi postao hitčina dobili smo sprdnju za društvene mreže. Redatelj je bio sam pred košem i bilo je teško promašiti šut, ali se promašilo do razine groteske. General Ante Gotovina<, čovjek nevjerojatnog i uzbudljivog života koji kao mladić odlazi u Legiju stranaca u filmu Antuna Vrdoljaka prikazan je kao svetac, kao dosadni svetac koji nakon Legije stranaca nema pojma što je koka. Njegova osobnost u filmu je ravna, dosadna i toliko plitka da je i samom generalu bilo neugodno gledati. Pretvoriti vojnika u sveca znači samo jedno – potpuno ga dehumanizirati.
Dražen Petrović – priča s kojom je dvostruko teže promašiti nego pogoditi
Kada je viša sila kinematografije vidjela da je Hrvatska propustila priliku napraviti hit od života Ante Gotovine, zamišljenom je hrvatskom redatelju rekla: “Imaš Dražena Petrovića. Najomiljeniju osobu, najveličanstveniju priču u povijesti Hrvatske. Ajde, ne možeš promašiti. Sam si pred košem, spustili smo obruč, ti samo pucaj. ”
Sinoć smo, stoga, čistog srca otišli u kino pogledati Dražena redatelja Danila Šerbedžije. Za generacije djece rođene devedesetih i kasnije, Dražen Petrović je mit o kojemu želiš znati nešto više od onog što je dostupno na internetu i legenda o kojoj su ti cijelog života pričali roditelji.
Film se već tjednima pompozno najavljivao, Draženova majka Biserka govorila je da je prezadovoljna pričom (i glumicom koja je igra), a oni koji Dražena pamte nestrpljivo su čekali da vide kako su glumci odigrali Dražena i koliko će se suza isplakati u kinu.
U kinu nije bilo suza ni emocija. Film koji smo sinoć gledali je kao kompilacija utakmica u kojima se pred pogodak radnja jednostavno prekida i nastavlja na nekom nebitnom dijelu terena.
U filmu nema Šibenika i nijednog mjesta i događaja koji su obilježili život Dražena Petrovića
Redatelj nas vodi kroz sve dijelove Draženovog života, ali se nijedna priča ne razvija i ne završava. Priča je podijeljena u nekoliko dijelova koji počinju vrlo zanimljivo, a onda kada treba kulminirati ili se završiti – radnja se jednostavno prekine.
Draženovo vrijeme u Šibenki dobilo je nekoliko nejasnih sekundi u filmu, njegov dječački sukob s bratom Acom u filmu je tek naznačen i samo ispari. Ispari i sve ostalo. Pet minuta gledatelj čeka da se dogodi nešto veliko i značajno, a radnja se u tom trenutku jednostavno prekida i ide nekoliko godina unaprijed. Ništa što je u ovom filmu započeto nije završeno, samo je naglo prekinuto.
Ništa od onoga po čemu pamtite Dražena Petrovića nećete vidjeti u filmu i ništa od onog što su vam pričali roditelji nećete razjasniti gledajući film. Bila bi ovo sasvim razumljiva radnja da su scenarist i redatelj pronašli nešto zanimljivije i jače od onog što se “već zna”. Ali, osim Draženove ljubavne priče s izvjesnom Renatom (za koju Biserka Petrović zaista kaže da je bila ljubav Draženovog života), ne otkriva se ništa zanimljivo.
U filmu je tek blijeda naznaka događaja u Hrvatskoj početkom devedesetih, a Dražen u filmu sve to proživljava na sasvim plitak način. U filmu nema Vlade Divca i njihovog sukoba, a Petrovićev domoljubni angažman svodi se na to da on poziva majku Biserku da provjeri je li obitelj u redu i dolazak kući za Božić usred sezone u NBA-u.
Nije suvišno reći da je Hrvatska žalila za Draženom Petrovićem u trenucima najvećih nacionalnih katastrofa i u najtežim vremenima. Kontekst vremena u kojemu je Dražen Petrović igrao zadnje utakmice u Americi i prve utakmice za hrvatsku reprezentaciju nije nevažan – Dražen je tijekom rata bio na vrhuncu slave i njegova pogibija dogodila se u trenutku kad je bio najveći ponos nacije koja se borila za samostalnost.
Nije trebalo zanemariti da je Dražen rođen u obitelji Biserke i Jovana Petrovića u specifičnoj sredini kao što je Šibenik, ali u filmu nema nikakvih naznaka psihološke borbe s identitetom, kao ni posebnog momenta Draženovog domoljublja.
Stoga je Dražen rijetki film u Hrvatskoj u kojemu dublji uvid u proživljavanje ratnih zbivanja ne bi bio suvišan, kao što je inače suvišan u hrvatskim filmovima.
Uglavnom – u filmu se ne dogodi ništa
Film o Draženu Petroviću načne svaku priču o Draženu koja bi gledatelju bila interesantna, ali je ne razradi i ne završi. Njegov odnos s bratom Aleksandrom na početku filma obećava da ćemo vidjeti ljudski i posve prirodan rivalitet među braćom, ali se sve naglo prekida.
Film je načeo i njegov odnos s majkom Biserkom, ali ga nije produbio.
U filmu je sve počelo, a ništa se nije završilo osim njegove ljubavi s Renatom koja ga ostavlja iz potpuno bizarnih razloga, a njihov odnos u filmu je plitak u tolikoj mjeri da film ne sadrži čak ni strastvene ljubavne scene. Gledajući film činilo se kao da je redatelja doslovno strah otići korak dalje iako to želi. Izgleda kao da je netko kontrolirao scenarij i govorio: “Dosta o tome, nećemo o tome, ajmo dalje!”
Veliki dio filma potrošen je na njegovo vrijeme u Portlandu u kojemu je sjedio na klupi. Dražen je u filmu zaista prikazan kao čovjek kojemu je košarka na prvom mjestu i vječna opsesija, ali njegova osobnost na tome se gotovo završava.
Biografski film i melodrama u pokušaju mora stvoriti ljudsko biće od zvijezde – čovjeka sa svim njegovim usponima i padovima, sa svim njegovim emocijama i mrakovima, sa svim njegovim unutarnjim previranjima, bijesom i tugom. Stvoriti sveca od čovjeka je pogubno za svaku priču – jer su priče o svecima dosadne i ne izazivaju emocije kod gledatelja.
Dražen Petrović za većinu Hrvata, pogotovo onih koji ga nisu upamtili, nije samo košarkaš. On je povijesna osoba koja je otrgnuta iz života na brutalan i neprihvatljiv način u najosjetljivijem periodu za jednu naciju. Dražena obožavaju i oni koji ne vole košarku, poput autorice ovog teksta. On bi bio čista karizma, neviđena pojava i vanvremenski lik da se bavio bilo čime.
Ne treba zanemariti i činjenicu da je film pun suvišnih elemenata dramaturgije (poput trenutka kad mu otac želi zabraniti da igra košarku iz potpuno bizarnih razloga), a izbačeni su veliki i dramatični trenuci koji su se u njegovom životu zaista dogodili.
Da zaključimo, film će vjerojatno strašno razočarati one koji Dražena pamte, razočarat će, vjerojatno, i fanove košarke, razočarat će i romantike koji su htjeli doživjeti nalet emocija koji potraje sat i pol i ridanje u kinu. Redatelj je pokušavao zadovoljiti sve njih, počeo i prekinuo onda kad se očekivao vrhunac. Šteta.
Autor: Marina Radoš/Dalmacija danas