By Milka Krstičević, umirovljena nastavnica matematike i strastvena planinarka, i u 85. godini života se, bistro poput horizonta s najviše planine, za Klik Ploče prisjetila svojih planinarskih, ali i školskih avantura.
Gospođo Milka, zašto ste postali nastavnica matematike?
Upisala sam matematiku jer jedino to nije trebalo “bubati”! Nisam luda da trošim vrijeme tamo gdje ne trebam – govori nam Milka kroz smijeh.
Još u gimnaziji sam otkrila da volim matematiku, a kako sam bila odlična učenica oslobođena sam velike mature. Višu pedagošku sam završila u Mostaru jer je taj grad bio najbliži mom rodnom Metkoviću. Svako jutro sam se budila u tri i po sata i putovala vlakom do Mostara da bi stigla na prva jutarnja predavanja. Niti jedan ispit nisam preskočila, niti pala, i diplomirala sam u roku, jer mi je svega bilo “preko glave” i htjela sam čim prije diplomirati – iskrena je Milka.
Odmah nakon diplome zaposlila sam se u gimnaziji u Metkoviću gdje sam četiri godine predavala fiziku i od svoje prve plaće kupila sam sebi kaput, prvi komad odjeće koji je bio samo moj. Dotada me oblačio Crveni križ jer su mi tu radile pokojna majka i tetka. Moja majka je bila strašna žena, kao da je rođena u 30.stoljeću, a ne u ono vrijeme kad su određena životna pravila i načini razmišljanja bili kudikamo stroži negoli su danas. Ona je zaslužna za moj stav, određeni prkos i borbu da žena može šta god naumi.
Naši čitatelji vas pamte kao učiteljicu matematike u Pločama. Podučavali ste niz generacija pločanskih osnovnoškolaca. Kad ste se zaposlili u Osnovnoj školi “Vladimir Nazor” Ploče?
1965. godine sam počela raditi, a i živjeti u Pločama, no moram se vratiti još dalje u vremenu u 1959. godinu kad sam bila na prozoru svoje kuće u Metkoviću i vidim cestom ide jedan krasotan.To je bio moj, sad nažalost pokojni suprug Rade. On je tada podigao glavu prema prozoru, vidio mene i otada mi je što se kod nas kaže, “digao život”- prisjeća se Milka s ljubavlju.
Rade i ja nismo nikako mogli dobiti stan u Metkoviću i zato smo se i doselili u Ploče, gdje smo se oboje zaposlili i tu smo osnovali i našu obitelj. 1962.se rodio naš sin Igor, a puno godina kasnije 1980.godine, dobili smo sina Jozu.
Sjećam se kako sam te 1980.godine vodila jednog učenika na državno natjecanje u Beograd i sa svojih četrdeset godina otišla sam kod doktora na pregled koji mi je, ni sam ne vjerujući ustvrdio trudnoću. Danas je sasvim normalno da žena rodi i prvo dijete u četrdesetim godinama, a tad to baš nije bilo uobičajeno, pola mjesta nije ni znalo da sam trudna jer sam uvijek nosila palerine, a moj Rade, sav u šoku pitao se pa zar ću ja tako star biti tata?!
E, hoćeš, hoćeš moj Rade!
Kako vam je bilo raditi u školi?
Bilo mi je dobro, jer sam bila poštena, kako s učenicima tako i s roditeljima. Za koga sam znala da je problem odmah na početku školske godine bi rekla da se domaći rad uvijek treba napisati, da ga ne smijem opomenuti na satu nijednom i na kraju će imati zaključenu dvojku. I svi su to poštovali, kako učenici i roditelji tako i ja sama.
Da se razumijemo nisu sve dvojke bile iste, ni trojke, a ni petice, a imala sam po trideset i pet učenika u razredu koje je trebalo ocijeniti pravilno i pošteno. Nikad mi roditelji nisu dolazili sa zahtjevima za većom ocjenom jer bi na prvom roditeljskom sastanku u petom razredu rekla ako netko smatra da njegovo dijete zaslužuje veću ocjenu od one koju sam ja dala, neka napiše koja je to uz potpis.
I nije nitko nikada.
Nikad nisam sebi dopustila da se sramotim zbog svoje ocjene kad moji učenici prijeđu u susjednu zgradu srednje škole. Jedne godine sam bila odsutna na bolovanju i moji učenici su dobila zamjenskog učitelja Miljenka. Miljenko je za razliku od mene dijelio dobre ocjene šakom i kapom. I u prvom srednje dođe moja učenica kod pokojnog profesora Špire i ona ne zna podijeliti dva broja. Upitao je tada – pa tko te učio? Veli ona, Milka! Pa koliko si imala zaključnu? Pa vrlo dobar četiri profesore, ali kod Miljenka! – smije se Milka prisjećajući se uspomena iz škole
“Voda” Podačko polje 1983.
Moram napomenuti da je bilo vrlo malo nerazborite djece. Svi su oni znali koliko znaju, odnosno koliko ne znaju i borili se za svoju ocjenu. Nitko mi nikada nije rekao da sam ga natjerala da radi nešto više. To su bila vremena kad je nastavnik bio to što jeste, a učenik je bio učenik. Roditelji nisu dovodili djecu autima u školu niti su dolazili po njih.
Bez obzira na svoje pozne godine u koraku ste s vremenom, niste ostali zarobljeni u dobu dok ste još bili u radnom odnosu.
Ja sam za svo ovo vrijeme mirovine držala instrukcije iz matematike i to besplatno. Imala sam jednu djevojku na instrukcijama koja je trebala savladati matematiku za potrebe srednje medicinske škole. Morala sam s njom proći cijelo gradivo osnovne škole. Za nju je matematika bila kineski jezik ali nakon polaganja vratila sa s četvorkom. Kad su me njeni roditelji pitali koliko mi duguju, rekla sam im da mi je ona svojom ocjenom platila.
Uvijek sam bila okružena ljudima, u pokretu, vježbala, učila, čitala, a sa svojim učenicima sam i u mirovini držala korak s vremenom.
Sv. Jure Biokovo
Sjeverni Velebit
Bili ste strastvena planinarka. Kad ste otkrili ljubav prema planinarenju?
Sve je počelo s trčanjem od Ploča do Peračkog Blata. Moja draga, sad pokojna prijateljica Sonja Krželj i ja svaki smo dan trčale i svakim danom sve više produživale rute. Tad smo pokušavale smršaviti i pile smo razne sokove ne bi li došle do željenog rezultata, međutim ništa od toga nije uspjelo. Tad smo rekle idemo trčati, a kad nam je ponestalo ceste, uputile smo se u planine – prisjeća se planinarka svojih prvih pješačenja.
Naše prvo planinarenje bilo je na Mosoru. Sto žena na vrhu Mosora za 8. mart. Od toga dana do danas sam petnaest puta prešla cijelo Biokovo, trinaest puta Velebit, dva puta Triglav, a ovo ovdje oko nas, sve što vidite, sve je to pod mojim nogama bilo. Uvijek smo pratili oznake i nikad nismo išli mimo staza.
Biokovo 1999.
Kad god smo hodali nikad na sebi nisam imala puno odjeće. Na Subru sam se popela u kratkim rukavima, a padala je ledena kiša, jer nikad nisam dopustila da se uznojim, radije bi bila i mokra od kiše, ali ne od znoja. Od opreme su mi bile najvažnije cipele, rukavice i eventualno kapa. I sad imam pet pari planinarskih cipela. Uvijek sam pažljivo birala što ću nositi u ruksaku, a na turi u Alpama imala sam ruksak težak 17 kg. Kad su Sonju i mene vidjele kolege iz mostarskog društva, kladili su se koliko dugo ćemo izdržati same ih nositi dok ne zatražimo pomoć. I nismo, nijednom! Sve smo mogle same.
Sutvid 1985.
Jedna ste od osnivačica planinarskog društva Grabovica koje postoji i danas u Pločama.
Jedne prilike dok smo hodali u planinama došli smo na ideju da bi bilo dobro osnovati planinarsko društvo. Na svom vrhuncu Grabovica je brojala 400 članova. Redovito smo održavali sastanke, pravili smo godišnji plan, markirali staze. Za veće i teže uspone smo se dulje pripremali i uvijek smo išli tamo gdje nitko prije od nas nije išao i nikad nismo znali što nas čeka. Možda je to bilo i bolje jer na neke ture ne bi nikad otišli da smo znali šta nam slijedi. Planinari su bili, a vjerujem da su i sada, društvo u kojem nije bilo zanimanja, godina, nacionalnosti… Uz ljubav prema planinarenju, prirodi i druženju uvijek smo imali poriv pomoći kome treba jer kao da bi i bila dio toga da je bilo drugačije.
Veliko jezero na Triglavu 1985.
Prehodavci 1985.
Vrh Triglava 1985.
Prezirem svakoga tko mrzi druge, glavno da si čovjek, i da se ne zavaravamo, tad kao i sad, to je bilo teško pronaći, no ipak smo se našli! S društvom sam vodila i školsku djecu, s nama je uvijek bila velika skupina. Djeca su htjela ići, rado su sudjelovali i svi su slušali. Red se uvijek znao, tko ide prvi, a tko zadnji. Kad smo se jedne prilike penjali na Biokovo, stazom koja je s obje strane strma, puhala je takva bura da sam mislila da će nam otpuhati Deana Mrđenovića koji je bio mršav i visok – šaljiva je Milka.
Danas većina djece, a i odraslih sjede, mišići atrofiraju, tehnologija napreduje, a mi nazadujemo. Nažalost.
Sv. Luka 780 m/nm
Stijena iznad Putalja
Možete li izdvojiti najdraži izlet, uspon, planinu…
Svaki izlet, svaki odlazak na brdo, u planinu mi je bio super. Lagala bi kad bi rekla da imam neki najdraži jer toliko je toga bilo lijepog na svakom koraku. Kad smo se ’86. penjali na Triglav jedan je kolega na leđima nosio jedan ruksak, a sprijeda drugi gdje mu je bila kuhinja. Nakon što bi prohodali jedan sat on bi vikao: Raja jeste se umorili?! Mi bi viknuli – jesmo! Hoćemo odahnut? Hoćemo! – i mi bi odmorili.
To je bila ljepota i čar, ne samo u pregledu vidikovaca nego i odnosu s ljudima. A danas, danas svi trče, a gdje idu?? Kad sam hodala na Velebitu od Oltara prema Zavižanu, svaka nova okuka otkrivala mi je nešto drugo i nešto novo. Taj efekt iznenađenja, dostizanje cilja koji dotad nisi dostigao niti spoznao činili su svaki izlet posebnim.
Dom Pod Vošcem 1983.
Pozjata Brela 1983.
Koji je bio vaš zadnji izlet?
2018. godine sam zadnji put bila na Velebitu, a kako sam godinu nakon operirala koljeno više nisam išla. Ne spriječavaju mene godine da i dalje idem nego koljena! Da nije njih ja bi letjela! Više ne mogu hodati aktivno, ali zato zatvorim oči i prelazim preko svih planina koje sam prehodala.
Što vama znači planinarenje?
Dok se penješ, dok ispuštaš dušu i misliš da nećeš uspjeti, kad se popneš sve zaboraviš. Samo te taj pogled s planine vrati u život. Kao kad nosiš dijete u trbuhu dok ga rađaš misliš se, nikad više ali čim se porodiš sve zaboraviš i ostaješ u blagostanju. Imam jednu prijateljicu koja me svaki put prije nekog izleta pita šta može očekivati i uvijek joj kažem, ništa ne uljepšavam. I njoj sam rekla, kad se popneš i kad savladaš sve prepreke tek tad ćeš vidjeti za što si sposobna, jer sve dotad nemaš pojma šta sve možeš. Možeš biti i strahu, u fobiji, a planina liječi i čini da sve to savladaš.
Vrh Dinare 1999.
Je li žudnja planinara svakim pješačenjem sve veća?
Kad sam upisivala matematiku na početku nisam znala šta me čeka, ušla sam u to i nisam se pokajala. Uspješno sam vodila sve generacije koje su došle pred mene i svi moji učenici bili dobri ili loši, kad god bi me sreli lijepo bi se javili, a to puno znači. Kad je bio organiziran izlet na Olimp bila sam spriječena ići i on mi je ostao neotkriven i neka je, nije šteta. Otkrivala sam sebe svakim pješačenjem, svaki put me vuklo sve više i jače, a ono neotkriveno mi produžuju život jer želja za novim vidicima živo kuca u svakom planinaru.
Autor: Eleonora Doboš
