By 
Nastavljamo s objavljivanjem materijala u obliku članaka kojima promoviramo novu knjigu MIška Eraka “Kamena knjiga mrtvih – Stećci Grada Ploča“ koja uskoro izlazi iz tiska.
U nastavku se nalazi ŠESTI članak naslova ODNOS OBREDNIH GOMILA, NEKROPOLA I STEĆAKA DUHOVNI JE POSTULAT NAŠEG DREVNOG NARODA
Kao što sam usputno spomenuo u trećem nastavku ovog serijala odnos obrednih gomila, nekropola i stećaka postulat je našeg drevnog naroda star gotovo 5 000 godina. Takav odnos je također nekoliko puta spomenut i u Ilijadi stihovima:
A kad ostavi veće Sarpedona život i duša,
Pošalji po njega Smrt i tvrdoga Sna, pa nek nose
Njega, dok ne dođu s njim u Likiju široku zemlju,
Tu će ga braća sahranit i rođaci i hum će grobni
Nasut i metnuti stećak, jer čast je mrtvima takva.
U ovom je pjevanju potpuno jasno da se Homer u Ilijadi referira na nadgrobne spomenike koje bi mogli doslovno tako i prevesti, ali ih možemo prevoditi i u duhu hrvatskog jezika, kao što je to napravio i vrsni prevoditelj Maretić. Zanimljivo je kako u prijevodu tog pjevanja Maretić koristi i dugi hrvatski izraz za kamene nadgrobne spomenike, a to je biljeg ili ikavski bilig koji je osobito čest u uporabi u Hercegovini.
S druge strane, mnogo sam puta u službenoj arheološkoj literaturi naišao na rečeničnu konstrukciju ili, bolje rečeno, sintaktičku cjelinu srednjovjekovna nekropola stećaka na prapovijesnoj gomili koja je u svom ustroju nelogična, pa i kontradiktorna, a u osnovnoj poruci ne označava ništa. Navedena sintaktička cjelina konstruirana je, da ne kažem izmišljena, kako bi utjecala na opće stavove s ciljem formiranja pojedinčeva stajališta o razmatranoj temi.
Osnovna nelogičnost sintaktičke cjeline srednjovjekovna nekropola stećaka na prapovijesnoj gomili jest izbjegavanje spomena treće varijable, koja je poveznica između dva navedena elementa. Naravno to su grobovi ili bolje rečeno grobne škrinje koje su u većini slučajeva i svrha nastanka prapovijesnih gomila, a u kojima, zbog sekundarnih ukopa, danas nalazimo grobno pokućstvo i ostatke iz različitih razdoblja – od prapovijesti do srednjeg vijeka, a ponegdje i do 20. stoljeća. Ako znamo da su gomile prapovijesne, a stećci definirani kao srednjovjekovni, problem povezivanja dvaju termina mogu predstavljati sadržaj i ostaci u grobnim škrinjama i grobovima kojima se danas relativno lako može odrediti starost. Proširena sintaktička cjelina tada bi mogla glasiti dosta nespretno i još neuvjerljivije, npr., srednjovjekovna nekropola stećaka s različitim razdobljima nastanka grobnih škrinja i grobova na prapovijesnoj gomili. Drugim riječima, pokušava se nametnuti teza bez ikakvih dokaza kako su SVI STEĆCI SREDNJOVJEKOVNI, a oni se, eto, ponekad nalaze nad grobnim škrinjama i grobovima iz različitih razdoblja, a ponekad samo nad prapovijesnim grobnim škrinjama ili samo nad srednjovjekovnim grobovima. Prema toj tezi, SVI STEĆCI koji se danas nalaze na prapovijesnim gomilama, što je ogromna većina u Gradu Pločama i Donjoj Neretvi, naknadno su doneseni i postavljeni na kamene tumule prilikom sekundarnih ukapanja u srednjem vijeku. Stoga je najveći strah svakog arheologa kada pronađe prapovijesne ostatke u grobnim škrinjama ili grobovima u prapovijesnoj kamenoj gomili ili zemljanom tumulu kako logički objasniti da se na njima nalaze srednjovjekovni stećci.
Lako se logičkom dedukcijom dade zaključiti da je svaki stećak na prapovijesnoj gomili koji se nalazi iznad prapovijesnog groba PRAPOVIJESNI stećak dok svaki stećak na prapovijesnoj gomili koji se nalazi iznad srednjovjekovnog groba nije morao nužno nastati u srednjem vijeku nego je moguće da je pod njega samo izvršen sekundarni, tercijalni itd.. ukop u srednjem vijeku. Stoga je dokazivanje srednjovjekovlja stećaka na prapovijesnim gomilama „nemoguća misija“ jer su njene suvremene metodologije kao što je određivanje starosti osteoloških ostataka i grobnog materijala, datiranje stećaka pomoću natpisa bosančicom i određivanje razdoblja u kojima su nastajali stilovi reljefnih motiva u najmanju ruku nevjerodostojne.
Stoga u početku bijaše prapovijesni stećak na prapovijesnoj gomili i iznad prapovijesnog groba. Naknadnim ukopima pod stećka u već pripremljene rake u prapovijesnim gomilama taj se odnos donekle mijenja da bi se do neprepoznavanja promijenio izradom novih stećaka ili naknadnim klesanjem reljefa na postojeće stećke, odnosno pisanjem grafita bosančicom i urezivanjem križeva i kamenica za blagoslovljenu vodu. Ako tome dodamo kontinuiranu devastaciju prapovijesnih gomila i stećaka na njima koja je počela od njihove izrade, potpuno je jasno da smo danas zatekli potpuno izmijenjeno u odnosu na izvorno stanje. Stoga nije ni čudo kako smo u međuvremenu izgubili ili zaboravili smisao i značaj postulata, ali ne i sve ritualne obrede koje smo primjenjivali pokapanjem naših mrtvih u gomile i pod stećke u razdoblju dugom 5000 godina,
Mnogo je pitanja na koja sintaktička cjelina srednjovjekovna nekropola stećaka na prapovijesnoj gomili ne daje zadovoljavajuće odgovore, kao naprimjer: zbog čega taj, očigledno autohtoni, narod ne bi održavao isti obred ukapanja pod stećcima cijelo razdoblje postojanja, za koji srednji vijek predstavlja tek sićušnu vremensku frakciju? Iz kojeg razloga bi taj narod naglo promijenio svoje tisućljetne običaje i obrede ukopa (uvijek na isti način i na istim mjestima pod gomilama) i počeo na njih dovlačiti višetonske megalitske kamene blokove baš u „mračnom“ srednjem vijeku? Ako se radi o običaju drugog naroda iz srednjeg vijeka (možda pridošlih Slavena ili Vlaha) koji bi u takvom slučaju dovlačio “svoje stećke na strane” prapovijesne gomile, kako objasniti da su svoje mrtve pokapali u grobnice tuđeg naroda i tuđe kulture odmah po dolasku?
Na ta pitanja, barem za sada, nema vjerodostojnog odgovora, ali ako ih stavimo u kontekst autohtonosti i kontinuiteta običaja našeg naroda, mnoge stvari postaju logičnije i jasnije. Naime s obzirom na to da se narod nije mijenjao, odnosno bio je i ostao autohton, uvijek se ukapao na isti način, po istim obredima i na istim mjestima u neprekinutom kontinuitetu od prapovijesti pa sve do srednjeg vijeka, ali i nakon toga. U prilog toj tezi mogu navesti pisanje arheologa Igora Hrstića koji kaže kako sam način pokapanja u prapovijesne gomile, a koja datiraju iz mlađih perioda obuhvaćenih tadašnjim novim, kršćanskim svjetonazorom, još je jedan element koji upućuje na dublje i opširnije razmatranje da do promjene stanovništva na našim prostorima u srednjem vijeku nije došlo; nijedan novopridošli narod ne bi ukapao svoje mrtve u grobnice drugog naroda i druge kulture. To nam ukazuje da je domorodački narod pravno i formalno prihvatio kršćanski svjetonazor, no duboko je u sebi i dalje gajio stari svjetonazor i tradiciju, što je dovelo do sinkretizma starih pretkršćanskih kultova sa novim kršćanskim kultom.
Činjenica je da se nakon izgradnje gomila daleko u prapovijesti pod njima nastavilo ukapati sve do srednjeg vijeka, a imamo i podatak da su zadnji takvi ukopi izvršeni u 20. stoljeću. Stoga sa sigurnošću mogu zaključiti kako se radi o većinski istom narodu, što nam potvrđuju mnogobrojna genetska istraživanja početkom 21. stoljeća koja su obuhvatila i hrvatski povijesni prostor.
Za primjer ću uzeti nalazište u Istočnoj Plini naziva AN49 – Granica koje je jedno od arheološki najzanimljivijih nalazišta jer su pronađeni i istraženi ukopi datirani u ogromno razdoblje između prapovijesti pa sve do novog vijeka i dvadesetog stoljeća, što dokazuje kontinuitet ukapanja autohtonog naroda na istim mjestima tisućama godina. Sama nekropola može se podijeliti u čak tri različite arhitektonske cjeline vrlo izvjesno po vremenima nastanka. Dio grobova ukopan je u sam kameni nanos gomile gdje su se nad nekima nalazili stećci, drugi dio nekropole sjeverno od gomile korišten je u novom vijeku, dok su se na trećem dijelu nekropole jugoistočno i van gomile nalazili grobovi sa stećcima. U prvom dijelu nekropole identificiran je klasični prapovijesni grob u obliku grobne škrinje, dok su u mnogim grobovima, ali i u nasipu gomile, pronalaženi neukrašeni i ukrašeni ulomci, vrlo izvjesno, prapovijesnih keramičkih posuda.
Radiokarbonska analiza osteoloških ostataka iz grobova 1 (u kamenom nanosu gomile) i 19 (sjeverno od gomile) dala je širok raspon razdoblja ukapanja – od kraja 17. st. do 20. st., odnosno datacije:
- Grob 1 (u kamenom nanosu gomile): 1680. – 1765., 1800. – 1940. i poslije 1950. godine (Beta – 382688)
- Grob 19 (sjeverno van gomile): 1890. – 1920. i poslije 1950. godine (Beta – 327117).
Ti arheološki podaci apsolutno dokazuju kontinuitet ukapanja autohtonog naroda u prapovijesne gomile i pod stećke čak i u 19. i 20. stoljeću (tj. prije samo stotinjak godina) s 95 % vjerojatnosti , ali ih struka nastavlja selektivno koristi prema potrebi i političkoj paradigmi kada pišu da pokretni nalazi i radiokarbonske analize ne omogućavaju sigurno uže datiranje novovjekovnih ukopa. Drugim riječima, kada rezultati radiokarbonske analize idu u prilog ustaljenih dogmi, vrlo rado ćemo se njima poslužiti, ali kada nas upućuju na neke drugačije zaključke ili čak na promjene teza s 95 % pouzdanosti, proglasit ćemo ih nepreciznom metodom datiranja.
S vremenom, nakon što smo kao posljednji Neretvanski pagani prihvatili kršćanstvo, u odnosnu jednadžbu postulata ulaze i crkve i kapele napravljene na genius loci koje se po definiciji uvijek nalaze na ukopnim mjestima odnosno nekropolama, na kojima su nezaobilazne postojeće prapovijesne gomile i stećci. Stećci Grada Ploča uglavnom su bili ili su još uvijek na prapovijesnim tumulima, a zanimljiv je i kontekst u kojem redovito pronalazimo ostatke ili temelje crkvi/kapela tik uz prapovijesne gomile na svim in situ nekropolama (Ograda Eraci, Staro Greblje iznad Jezerca, Grebine Crnoća, Grebine iznad Čeveljuše i Krvavac).
Izgradnja crkvi, kapela i pratećih objekata uz crkve najlakše je išlo s postojećim materijalom koji je bio „pri ruci“ stećcima i kamenjem s prapovijesnih gomila, stoga su prvi uništavatelji kulturne baštine bili lokalni, odnosno domaći ljudi koji su iz, prije svega, praktičnih razloga koristili stećke i kamenje gomila kao građevinski materijal, te ih sekundarno ugrađivali u svoje kuće, suhozidne međe, groblja, pa čak i u crkve i kapele. Danas u Gradu Pločama imamo čak četiri suvremene crkve u koje su ugrađeni stećci (sveti Ivan Krstitelj u Zapadnoj Plini, sveti Luka i sveti Jure u Baćini i Svi Sveti u Bristi), dok su stećci dosta često ugrađivani kao građevinski materijal u međe, što je slučaj na Krvavcu ili Put Krstine u Pasičini).
Međutim protokom vremena sve manje su stećke uništavali lokalni ljudi, a sve više korporacije počinju devastirati našu povijesno-kulturnu baštinu i to bez ikakvog nadzora. Kao najbolja moguća ilustracija te tvrdnje jest brdo Stražbenica u Istočnoj Plini na čijem je vrhu između dviju prapovijesnih gomila „interpoliran“ telekomunikacijski odašiljač, pri čemu se nije vodilo nikakvog računa o očuvanju arheoloških ostataka ili krajobraza.
U ovom smo serijalu već vidjeli da je odnos prapovijesnih gomila, nekropola i nadgrobnih spomenika, koje mi nazivamo stećcima, prvi u literaturi opisao don Petar Kaer. Kaer je taj učestali odnos vlastoručno skicirao nazivajući crtež generičkim imenom Dalmatinska gomila sa stećcima. Nakon njega to vrlo slično radi i don Ante Škobalj u svom životnom djelu Obredne gomile tiskanom 1970. godine. Da ova ideja nikada u potpunosti nije napuštena kod naših znanstvenika govori i nedavni članak arheologa Igora Hrstića koji kaže: Riječ je o karakterističnom načinu gradnje ovih nijemih svjedoka događaja vezanih za duhovni aspekt, ritualne obrede i pokope žitelja stanovništva šire istočne i jugoistočne Europe, u periodu započetom od prije otprilike 5000 godina, a koji je u nekim dijelovima Balkana ukopima u prapovijesne gomile trajao i do srednjeg vijeka.
Ideja tog univerzalnog odnosa očigledno je vezana za duhovnost naših predaka koji su je u pradavno doba postavili kao postulat. Mi smo u međuvremenu izgubili ili zaboravili smisao i značaj postulata, ali ne i sve ritualne obrede koje smo primjenjivali pokapanjem naših mrtvih u gomile i pod stećke u razdoblju dugom 5000 godina, sve do srednjeg vijeka a ponegdje, kao u Plini, i do sredine 20. stoljeća.
Stoga je potpuno jasno da ritualni običaj pokapanja naših mrtvih u gomile i pod stećke nije puka povijesna i konstruktivna slučajnost, već drevni izraz duhovnosti naših predaka koji smo negdje usput izgubili tako da se trenutno sjećamo samo fragmenata pradavnih običaja koje povremeno i nepotpuno pokušavamo prakticirati čak i kroz novu vjeru.
Miško Erak, autor knjige Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi, dobitnik osobne nagrade Grad Ploča za 2023. godinu i predsjednik udruge za očuvanje kulturno-povijesne baštine Obličevac.
FOTOGRAFIJE:
Slika 1. – Stećci sanduci ugrađeni u južnu među šamatorija crkve Svih Svetih u Bristi
Slika 2. – Stećak – ploča služi kao stuba oltara u crkvi svetog Ivana Krstitelja
Slika 3. – Tri stećka uzidani su kao stepenište ulaza u crkvu svetog Luke
Slika 4. – Predaja generacija Plinjana govori kako je „na ovom mjestu oduvijek bila crkva srušena dolaskom Osmanlija“ postaje realnost
Slika 5. – U desnom kraju fotografije vidi se tanka kamena ploča pravilnog geometrijskog kružnog oblika pronađena uz istočni zid objekta; mogla bi predstavljati oltar crkve
Slika 6. – Lokalitet Grebine Crnoća nalazi se uz županijsku cestu 6208Ploče – Vrgorac, nešto južnije od zaselka Gnječi
Slika 7. – U središnjem donjem dijelu fotografije jasno su uočljivi zidovi crkvice koja je napravljena uz prapovijesnu gomilu i nekropolu stećaka Grebine Crnoća
Slika 8. – Članovi udruge Obličevac na temeljima crkvice koja je napravljena uz prapovijesnu gomilu i nekropolu stećaka Grebine Crnoća
Slika 9. – U središnjem donjem dijelu fotografije jasno su uočljivi ostaci temeljnih zidova crkvice koja je napravljena unutar prapovijesne gomile i nekropole stećaka Staro Greblje inad Jezerca
Slika 10. – Pogled na nekropolu Staro Greblje s poznate Mateljkove gradine, a vidljiv je i početak Jezerca
