By Restoran “Lovački dom” ili kako ga većina oslovljava – “Kod Gojka”, već odavno je ušao u u legendu. Ovo je mjesto gdje su uvijek navraćali svi – i funkcioneri i nogometaši, turisti, vozači autobusa i pjevači. “Lovački dom” je još od otvaranja 1970-tih postao brend, dovoljno je bilo reći da idete “Kod Gojka” i svi su odmah znali da je riječ o najukusnijem pečenju u BiH. Gojko Jelačić već odavno nije među živima, no obiteljski posao nastavili su sada već pokojni sinovi Maša i Slavko Jelačić – Jašar sa svojim obiteljima.
Pokojni Slavko Jelačić – Jašar svojevremeno je za portal jablanicalive.com ispričao zanimljivosti i anegdote vezane za restoran “Kod Gojka”.
“Moj otac je bio pionir ovog posla, među prvima je otvorio restoran ovog tipa. Gojko je bio direktor “Čvrsnice” i ispred komore su direktori išli Mediteranom na ekskurziju. “Čvrsnica” je bila ugostiteljsko poduzeće, osnovano 1955. godine. Na tom putovanju je pokupio neke dobre ideje, koje je kasnije iskoristio i primijenio u svom radu. U firmi se nešto nasekirao i onda odlučio otvoriti privatno svoju ugostiteljsku radnju.
Gojko Jelačić 1997. godina.
Rudo Mikulić, njegov veliki prijatelj iz Njemačke, financijski mu je pomogao kada se on odlučio na taj korak. A prije toga, kao direktor “Čvrsnice” otvorio je “Lendavu”, te stari restoran gdje se sada nalazi lokal “Prenj”. 1970. godine počinje praviti ovaj restoran. Prije no što je Gojko krenuo praviti “Lovački dom”, jedino je Branko Kršić držao “Bagrem”. Dakle, kada smo mi počeli 1970., ispred radnje nije bila niti jedna grančica, drvo, sve je bilo golo. Ovuda je prolazio stari put. Kasnije nam je Gojko ispričao da se za tu lokaciju opredijelio jer su Romi na baš tom mjestu često palili vatru, a po njegovoj priči to je znak da je mjesto “nafakali”. Uvijek je govoro da treba praviti lokal ondje gdje Romi logoruju. Ispočetka nije bilo ni hladovine, što je pokojnom ocu smetalo.
A Gojko kao Gojko, bio vrlo sposoban. Počeo polako graditi, dorađivati, sadnica po sadnica ispred radnje i tako je sve počelo. Kasnije je bila ludnica od posla, slobodno mogu reći. Svojevremeno je čuveni gastro novinar Bret Martin uvrstio „Lovački dom“ u 10 najoriginalnijih restorana, onih koji nude slasne zalogaje, zarad kojih vrijedi sjesti u avion i otići na kraj svijeta. Izuzetna nam je čast što se o nama pisalo na taj način”, pričao je tada Jašar Jelačić.
“Gojko je bio stravstveni lovac, ali nikada nije išao na veliku divljač. Samo na zečeve. Također, bio je i dobar ribar, no najviše je volio loviti ptice. To je nešto što ga je činilo posebno sretnim. Oko restorana je držao je poni konje, paunove, paunice, štigliće. Imali smo i srnu sa faličnom nogom, a toliko se udomaćila da je hodala slobodno između stolova, a gosti su je hranili. Kvalitet se gradio godinama, ali je zato cijela bivša Jugoslavija ovdje svraćala. Ovdje su svi svraćali i političari i pjevači, glumci, sportaši… Mislim da u ono vrijeme nije bilo političara i pjevača koji nije svratio. Rato Dugonjić, Safet Oručević, nogometne ekipe Zvijezde, Dinama, Hajduka, Robert Prosinečki, Pančev, Lepa Brena, Mišo Kovač, Miroslav Ilić, Šaban Šaulić, Zdravko Čolić, Mirza Delibašić – ovo su samo neki koji su bili redovni gosti.”
Legende o Gojku još žive. Toliko su poznate, da je Gojko postao dio folklora, čak i slenga u Bosni i Hercegovini. Tarik Filipović spominjao je Gojka u mega popularnom kvizu Milijunaš, a Gojko je postao i akter viceva. Jedna od šala glasi da se tokom bitke na Neretvi, Tito odrekao večere u korist ranjenika, jer će on, kaže vic, čim izda naredbu „ruši most“ otići kod Gojka na vruću janjetinu.
“Tako je, mnogo je dogodovština koje se i sada prepričavaju. Gojko je bio veliki šaljivdžija i obožavao je praviti lovačke smicalice. Imao je svoju ekipu za lov i to je bila družina za pamćenje, po šalama, anegdotama, po svemu. U to vrijeme su se meci za lov ručno pravili. Dakle, oni su sami morali praviti metke. Kada je na red da pravi metke došao Gojko, on je namjerno umjesto sačme u metak stavio papir. Te metke je dao svom prijatelju koji je krenuo u lov. Svakog zeca kojeg je sreo Gojkov prijatelj, a kome su meci bili podvaljeni, promašio bi i sa samo 5 metara. Kada je lovac došao kući, provjerio je šta nije uredu, te je shvatio podvalu sa mecima. Sutra je došao kod nas i kaže Gojku: “Šta bi bilo da me medvjed napao?!” To je bilo njihovo druženje. Ejub Omeragić, Daut Arfadžan, Šašić Kajkan, to je bila njihova duhovita ekipa. Svatko se šalio i na svoj i na tuđi račun i nije bilo ljutnje.”
“Gost je uvijek upravu. Jedino ako ne psuje i ne tuče se. Svaka reklamacija mora biti uvažena. Svaki moj radnik mora upitati gosta da li je zadovoljan. Ako se gost požali na meso i hranu onda je Gojko govorio da upitamo gosta da popravimo to ili ako ne žele da se popravi, onda neće ni platiti. Kada dajemo meso u papir, obavezno pokažemo gostu šta kupuje. Gost je svetinja. Nitko nije smio protiv gosta reći ništa. Iste radnike imamo preko 15 godina. Imali smo sreće sa vrijednim i poštenim radnicima. Spomenuo bih i Slobu Đordžića, mesara koji je radio kod nas preko 20 godina. To je bio čuveni radnik, godinama zaštitni znak radnje. Tu je i Ana Marić, vrhunska konobarica. Živjela je čak kod Gojka. To je jedini radnik kojeg je Gojko primio da živi s njim, jer je bila izuzetno poštena i vrijedna” – ovako je Gojkov sin, pokojni Jašar, završio priču o ocu napominjući kako je imao izuzetno korektan odnos prema svojim sugrađanima:
”Gojka su zvali i “sirotinjska majka”. Brojni su primjeri njegove humanosti, od sponzoriranja lokalnih klubova različitih profila, stipendiranja socijalno ugroženih učenika, do svakodnevnog kontakta sa sugrađanima u nevolji, koji su znali u redovima čekati pred Gojkovom kućom znajući da će dobiti pomoć. Gojko nikoga nije odbio.”
