By Posao socijalnog radnika nije nimalo lagan, uz to što u Hrvatskoj nedostaje velik broj socijalnih radnika, oni koji rade na tim pozicijama susreću se s velikim problemima, od prekomjerne papirologije do korisničkih verbalnih, a ponekad i fizičkih napada.
Tim povodom Klik Ploče razgovarao je sa Slavenkom Mušan, socijalnom radnicom Centra u Pločama.
Gospođo Slavenka, za početak, recite nam o svom iskustvu s vašim ciljanim klijentima i koji su oni točno, kako ste s njima izgradili odnose?
Moje 41-godišnje iskustvo počinje na odjelu obiteljsko pravne 1982. godine, a uskoro i završava na istom. U međuvremenu sam bila na općem socijalnom radu, što i podrazumijeva sve poslove, a u to vrijeme najviše terenski rad sa starijim, novčana davanja i briga o starijim osobama. Odnos sa klijentima, onakav kakav bi trebao biti, uvažavajući različitosti, empatija za korisnika uz profesionalni odnos ali kod mene često uključujući i srce, to je posao s puno odgovornosti za tuđi život i sudbinu. Dobrobit djece je osnovni postulat struke socijalnog radnika. Odnos s korisnikom nastoji uvijek biti dobar, ali to nije često moguće, posebno kad korisnik, tražeći pomoć, očekuje podržavanje njegovih stavova i postupaka, koji često nisu najbolji interes njega samog, a isto tako i obitelji.
U kojoj situaciji se osoba treba obratiti Centru za socijalnu skrb?
Područnom uredu se svaki pojedinac može obratiti kad ima problem, a nije u mogućnosti sam iznaći rješenje, bilo da traži savjetodavne usluge ili ima novčane poteškoće, bolest i sve što obuhvaća jedan život. Nismo mi jedini rješavatelji, ali trebamo usmjeriti korisnika na moguća prava i načine rješavanja problema. Uloga nam je osnaživanje korisnika u svakoj situaciji kada treba pomoć ili podršku. Pomoć treba zatražiti što ranije, međutim često je dug put dok se osvijesti da je treba tražiti.
S kojim klijentima vam je najteže raditi i zašto?
Najteži klijenti su oni isključivi, koji sve najbolje znaju, čak i od nas stručnjaka, nespremnih na vlastitu promjenu, posebno u obiteljskim sukobima. Nedostatak svijesti o vlastitom udjelu odgovornosti u nastajanju problema, posebno partnerskih ili u odgoju djece.
Kako prepoznati zlostavljanje u obitelji i je li bolje da se nasilje prijavi Upravi policije ili Hrvatskom centru za socijalnu skrb?
Svi smo mi često svjedoci nasilja, od vršnjačkog, obiteljskog, ekonomskog ili bilo kojeg, za što smatramo da nije naša stvar. Mi kao struka smo dužni reagirati u svakoj situaciji gdje sumnjamo na nasilje. Lakše je prepoznati fizičko, tragovi su vidljivi, plač je glasniji, ali emocionalno nasilje, kojeg ima jako puno iza zatvorenih vrata, je teže i vrlo teško prepoznati, a kada se prepozna, žrtve ga negiraju, radi srama, poniženja… A prijaviti ga treba uvijek!Područnom uredu, policiji, liječniku, svejedno. Protokol o postupanju u slučajevima nasilja obavezuje sve podjednako, s aspekta pojedine struke. Imamo nultu stopu tolerancije na nasilje.
Često čujemo negativne priče i iskustva od strane klijenata, možete li pojasniti zašto klijenti izražavaju nezadovoljstvo radom Centra, preciznije, pločanskog centra?
Negativne priče su utemeljene u naš sustav, kao dežurni krivci za sve nevolje. Često sam i sama izložena razno raznim objedama, prijetnjama i drugim oblicima izražavanja ljutnje, jer nismo u mogućnosti udovoljiti svim zahtjevima korisnika u konfliktu. Krivi smo što donosimo odluke umjesto njih, a trebamo kad to oni nisu spremni. Krivi smo kad korisnik nije spreman na vlastitu promjenu, kad ne uvažava savjete i smjernice do željenog cilja. Krivi smo što nemamo ovlasti u rješavanju svih njihovih zahtjeva. Krivi smo što su odnosi u društvu baš onakvi kakvi stvaraju problem našem korisniku. Na žalost, često je izostala i sustavna podrška onih koji bi trebali promicati našu struku, a i mi sami ne dižemo glas (osim ponekad).
Vi ste savjetodavna ustanova. Moraju li se klijenti odazvati na pozive i što biste im vi, kao osoba s toliko godina iskustva savjetovali?
Ako korisnik traži bilo koji oblik pomoći, podrazumijeva se da bi se trebao odazvati. Često to nije slučaj, posebno ako želi izbjeći vlastitu promjenu radi dobrobiti svoje, svog djeteta ili člana obitelji. Imamo mogućnost uz podršku policije, ali rijetko to činimo, jer i time stvaramo otpor za daljnju suradnju. Savjet im je kao evanđelje po Luki ,,išti i dobit ćeš, kucaj i otvorit će ti se”, što u prijevodu znači da je dobro doći, mi smo uvijek podrška i otvaramo vrata kojih se bojite. Mi kao struka obavezni smi na cjeloživotno učenje i usavršavanje, kako bi pomogli našim korisnicima.
U godinama rada koliko ste zaposleni, možete li nam reći s vašeg gledišta, šta se promijenilo u socijalnom aspektu našeg društva?I nastavno na temu, je li konačno došlo vrijeme da se kaže NE zlostavljanju ili bilo kojoj vrsti nasilja?
Prošli smo i prolazimo niz reformi u sustavu i uređenja države. Sve te promjene su se reflektirale na naše korisnike, tako i na mijenjanje zakona, politika koje utječu na reforme socijalne skrbi. Ponekad smo mi kao struka bili neuvažavani, iako smo tijekom svih tih događanja na prvoj crti bojišnice, jer potrebe korisnika su kontinuirane. Nema takvog uređenja države, i kod bogatih i siromašnih, gdje su svi korisnici sretni, bez potrebe naših usluga. Sve promjene u društvu, rat, poslijeratni period i obnova, potresi, poplave, covid, sve to se odražava na potrebe korisnika, koji su često upućivani na naše (naravno i druge) institucije u sustavu socijalne skrbi. Da bismo mi djelovali u zaštiti pojedinca potrebni su prateći resursi, kojih nedostaje u svim segmentima zbrinjavanja problema pojedinca, obitelji, našeg korisnika. Posebno želim istaknuti problematiku kod djece. Sve je veći porast anskioznosti i problema mentalnog zdravlja kod djece, što se usmjerava na zdravstveni
sustav. Međutim, najčešći uzrok je poremećena obiteljska dinamika, a ona često uvjetovana i odnosima u društvu. Nedostatak provođenja kvalitetnog vremena (razno razni razlozi) roditelja s djetetom su dijelom uvjetovali problem djeteta.
Kakvi su vaši postupci u slučaju razvoda braka, a posebno braka koji ima dijete/djecu?
Postupku razvoda prethodi obavezno savjetovanje u kojem, ako nije moguće otkloniti bračne nesuglasice, potičemo roditelje da sami sačine Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, vodeći računa o najboljem interesu svog djeteta. Naša uloga je usmjeravanje i savjetovanje do cilja i najboljeg rješenja za dijete, u tako teškim situacijama za sve. Ukoliko se roditelji ne dogovore, Područni ured dostavlja mišljenje, na zahtjev Suda, koji donosi odluku. Često se obitelji i nakon razvoda prate ili rješavaju sve sukobe po propisima Obiteljskog zakona.
Mislite li da smo još uvijek društvo koje osuđuje osobe koje se odluče na razvod braka, bez obzira na razloge, jesu li ljudi koji se odluče na takav korak stigmatizirani?
Mi smo još uvijek pomalo tradicionalni, mislim na generacije bliske mojoj, ali razvod je sve češća pojavnost. Žalosti me kako mladi parovi s malom djecom pomalo olako donose odluke o razvodu, sve pod devizom najboljeg interesa djeteta. A što je s pravom na roditelje ,,pod istim krovom i za istim stolom”? Sve manje je stigma razvod. Je li to dobro – ,,od slučaja do slučaja”. Nekada i je.
Kao društvo danas, zajednica, naš grad Ploče i okolica, što biste rekli koji su naši socijalni problemi?
Problemi naše zajednice su sve češća poremećena obiteljska dinamika, veliki broj bolesnih i to teško bolesnih sugrađana, koji se upućuju na ostvarivanje prava, nedostatak domskog smještaja, koji je donekle ublažen programima pomoći u kući putem projekta ,,Zaželi” i uslugama ,,Pomoći u kući” koje podržava naša DNŽ i Grad Ploče.
I za kraj što biste savjetovali bilo kojoj osobi koja se suočava s problemima kojima vi kao socijalna radnica možete savjetovati?
Osnovne postavke socijalnog rada su utemeljene na zaštiti pojedinca s problemom koji može doći i tražiti put u rješavanju istog, dakle od pomoći do samopomoći. Svaki socijalni radnik će svojom strukom, znanjima i vještinama učiniti sve da korisnik bude zadovoljan i nađe svoj put.
Tekst i foto: Klik Ploče
