By Siniša Spremo, profesor je kineziologije u pločanskoj srednjoj školi već 39 godina. A jeste li znali da je Agencija za odgoj i obrazovanje sastavila listu na kojoj su se našli radnici u obrazovnim ustanovma iz cijele Republike Hrvatske, a na njoj se kao najbolji profesor našao i naš Siniša Spremo, čega su svi polaznici srednje škole itekako svjesni.
Profesor Spremo dočekao nas je u dogovoreno vrijeme za intervju, ispred pločanske srednje škole, nasmijan, uglađen i galantan, kako ga i pamte brojne generacije učenika. Akademsko obrazovanje stekao je u Sarajevu, te se nakon odsluženog obaveznog vojnog roka, vraća u Ploče, gdje se 1985. zapošljava u Srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića.
Sport nudi mnoge mogućnosti, a vi ste izabrali biti profesor. Zašto ste odabrali ovaj posao?
– Iskreno, pri završetku srednje škole većina nas htjela je upisati geografiju, ne znam točno zašto, valjda je u to vrijeme bila popularna – govori nam kroz smijeh profesor, koji se ipak na kraju odlučio upisati, tada fakultet za fizičku kulturu.
– Prijemni za upis je bio vrlo složen, prijavljenih je bilo preko tisuću učenika, a samo 120 ih je upisalo fakultet. Na prvoj godini nas je ostalo oko pedesetak, a na drugoj tek dvadeset i tri studenta, tako da sama ta brojka govori o složenosti usmjerenja. 1983.godine završio sam fakultet i nakon odsluženog vojnog roka zaposlio sam se u našoj školi. Kolega Bartol Tomičić otišao je raditi na Hvar, a ja sam ga zamijenio, ostalo je povijest.
Jeste li zadovoljni svojim poslom?
– Itekako. Još uvijek i nakon toliko godina osjećam draž, rijetki su trenuci nezadovoljstva na poslu. Moram reći da je sretan čovjek koji se bavi poslom kojeg voli, a ja sam te sreće da sam upravo ovdje gdje želim biti, stoga nema nikakve dileme u osjećaju zadovoljstva odabirom radnog mjesta. Vjerujem da je poprilično izazovno, posebno u današnje vrijeme pronaći najbolji izbor za buduće zanimanje, zato bi i savjetovao svim maturantima da mudro promisle o onome što žele biti i postići.
Usporedite učenike nekad i sad i vaš odnos s njima, kao i sa roditeljima.
– Djeca su danas informirana o svemu, znaju i šta treba i šta ne treba. Promijenile su se situacije u društvu, okruženje, razmišljanja, no, ja se trudim adaptirati svim promjenama, a zauzvrat očekujem poštovanje koje mora biti uzajamno.
Koji je vaš najdraži sport?
– 2000.godine bio sam trener malonogometnog kluba Porto Tolero, koji je tada bio klub Prvoj HMNL, a preko dvadeset godina trenirao sam djecu na Jadranu, pa sam za sebe, kroz ove činjenice, potvrđujem da je nogomet moj najdraži sport.
Kako izgleda jedan vaš sat i jeste li uveli promjene koje su unesene kurikulumom?
– Naravno, promjene su tu i one su neminovne. Kao dugogodišnji profesor ipak se vodim trima pravilima od kojih ne odstupam jer su ona jednostavno pokazana kao najbolja vodilja školskog sata tjelesne kulture, a to su uvod, glavni dio gdje učimo ili usavršavano naučeno te završni dio. Ništa ne možete napraviti bez planiranja, kako na poslu tako i u životu.
Kao profesor moram voditi računa o strukturi, uvjetima, pomagalima, koliko su djeca motorički spremna itd. Danas je program liberalniji nego je nekad bio, interesi učenika su se promijenili i sigurno ne treba ići u krajnosti u prilagođavanju da ne bi sami sebe doveli do anarhije, ali svakako je potrebno držati korak s vremenom.
Koliko je važno bavljene fizičkom aktivnošću?
– Najvažnija je svjesnost o potrebi tjelesne aktivnosti. Vježbanjem i kretanjem poboljšavamo cirkulaciju svakog organa. Zalaganje za tjelesnu aktivnost trebalo bi vršiti od najranije dobi i trebali bi je obavljati samo stručne osobe, u protivnom mogla bi se napraviti veća šteta nego korist.
Vi i profesorica geografije Zorana Spremo u braku ste od 1987.godine i zajedno ste proveli gotovo cijeli radni vijek na istom radnom mjestu.
– Istina, i koliko god će zvučati pretenciozno, u toliko godina braka nikad se nismo ozbiljno posvađali. Zajedno kod kuće, na poslu svatko na svom radnom mjestu, ona u učionici, ja u dvorani i tako evo već trideset i sedam godina. Imamo sina Nikolu i kćer Enu, a postali smo i ponosni baka i djed, dviju prekrasnih unučica.
Preko trideset godina bili ste i razrednik brojim generacijama, možete li izdvojiti nekog učenika ili učenike koji su vam ostali u sjećanju?
– U svakoj generaciji ima posebnih učenika, uspješnih, onih koji su postali poznati i van granica naše države. Svojim najvećim uspjehom i nagradom smatram susret sa bivšim učenicima, koji me srdačno pozdrave, kad vidim da su postali ostvareni ljudi, koji drže do svojih obitelji. Učenici koji su postali odgovorni i radišni ljudi.
Kroz dugogodišnji rad u školi stekao sam i prijatelje, a izdvojio bih kolegu Antu Marevića s kojim sam dijelio dvoranu. Ante je izuzetan stručnjak, korektan kolega i dobar prijatelj.
Sljedeće godine odlazite u mirovinu. Imate li u planu kako ćete je provoditi?
– Sljedeće ljeto dolazi moje vrijeme za odlazak u mirovinu i nemam neke velike planove. Možda je malo neobična pomisao da više neću biti profesor, ali se radujem vremenu koje će provoditi sa svojom obitelji.
Koji je vaš životni moto?
– Ne mislim da je samo puka fraza reći i misliti da vidim i tražim samo dobro u ljudima. Svi mi imamo svoje dobre i loše strane, a ja nastojim imati razumijevanja i ne napraviti nikome ništa loše. Jesam li kroz svoj posao napravio štetu učeniku, namjernu nisam, je li mi nešto promaklo, može biti i da je, ali ako sam samo tisućitim dijelom doprinio da nekome pomognem onda smatram da sam uspio i u poslu i u životu.
Razgovarala: Eleonora Doboš
Pri preuzimanju teksta i fotografija, obavezno je navesti klikploce.com.hr kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
