By Ploče imaju tu privilegiju da još postoje živi svjedoci njegovog stvaranja i razvoja. Kao tekućina života koja procirkulira nečim novim, tako su ljudi iz raznih krajeva svojom energijom i željom za boljim, udahnuli život našem gradu u nastajanju. Stojan Pranjić, umirovljeni kontrolor pregleda vagona, stigao je iz Bradine u Ploče 1966. godine prvim električnim vlakom.
Rodom iz Grabovice, sedamnaest je godina radio na željeznici u Bradini i gotovo trideset godina u Pločama. Nikada nije položio vozački ispit niti je ikada vozio auto, ali je zato do svoje devedesete godine bio vjeran svom biciklu. No vratimo se kroz vrijeme dok je još živio u Bradini.
U braku sa suprugom Božicom dobio je dvoje djece, sina Tihomira i kćer Mirjanu. Živjeli su u stanu, Božica je bila kućanica, a Stojan je radio na željeznici. Kad je prvi električni vlak krenuo za Ploče, Stojan je s njim došao kao i mnogi tada, u potrazi za boljim životom. Dvije pune godine živio je odvojeno od obitelji i kako sam kaže nije ih htio dovoditi u Ploče dok im ne omogući dobre uvjete života.
– Šef stanice iz Mostara tad mi je rekao dati stan u novim zgradama na obali, međutim kad sam otišao u obilazak, uvidio sam da je taj stan manji i lošiji nego onaj koji imam u Bradini i nisam pristao. Onda mi je rekao da ću morati čekati dvije godine dok se ne napravi nova zgrada. Dotada sam živio na željeznici u vagonima, hranio se u menzi i svaki slobodan trenutak koristio da odem vidjeti ženu i djecu.
Konačno kad se izgradila zgrada, tada zvana zgrada JNA u kojoj i dan danas živim, šef mi je rekao: Evo Stojane bolji i veći stan, a kako me onda nisi poslušao i uzeo onaj na obali, kaznit ću te stanom na petom katu! Pomislio sam tada, u Bradini mi je stan na trećem, ovaj na petom, par stepenica više nije problem! – priča nam Stojan kroz smijeh.
I dan danas Stojan se sam penje do petog kata svoje zgrade sa gotovo 92 godine. Do Rogotinske ulice, gdje mu živi sin i nevjesta, sam ide na ručak, ne zato što tako mora, nego što može i želi. A kako nam kaže još bi radije išao kod njih na biciklu.
Cijeli život vozi isto biciklo koje je starije od njega samog, naime biciklo je iz 1933. godine, a dobio ga je na poklon od svog strica iz Grabovice.
– Moj je stric također radio na željeznici, a umirovio se 1967. godine. Kako mu biciklo više nije trebalo, on ga je odlučio meni pokloniti jer je smatrao da će mi dobro doći u Pločama. Cijela procedura oko prijevoza tog bicikla se odvijala te davne 67. godine. Prvo sam dogovorio s pokojnim vlakovođom Arapovićem da ga vlakom iz Sarajeva prebaci iz Grabovice za Ploče, a da ne govorim da sam tek tad zapravo učio voziti biciklo.
Vozio sam ga do prošle godine, sad mi je na nosačima na balkonu i koristim ga kao sobno. Još uvijek imam strašnu želju voziti, ali moji mi više ne daju, boje se da ću pasti jer slabo i čujem i vidim. Ipak i sad sa gotovo 92 godine najradije bih sjeo i vozio kao nekad – nostalgičan je Stojan.
Osim što je strastveni biciklist, Stojan je i vrstan majstor izrade drvenih rezbarija.
– Imao sam susjeda iz Rijeke, Aldo se zvao, i on je radio slike od drveta. Jedan me dan pozvao kod njega da me nauči kako raditi, a ja sam odmah prihvatio jer mi je bilo zanimljivo. Volio sam raditi s drvetom, alatom, bio sam kreativan i rezbarije su vrlo brzo postale moj hobi. Prije godinu dana sam pao u stubištu i ozlijedio ruku, pa je sad teško pomičem ali ni to me ne sprječava u izradi slika koliko loš vid. Sin mi je sad naručio posebno povećalo pa se nadam da će mi pomoći i da ću se nastaviti baviti barem jednim hobijem kojeg volim – iskren je majstor.
Iako je Stojan vitalan 90-ogodišnjak, uz pomoć obitelji, dolazi mu i susjeda Suzana Ostojić koja sudjeluje u projektu Pomoć u kući.
– Gospođa Suzana je krasna žena, osim što mi pomogne, skuha kavu pa se popričamo i imam samo lijepe riječi za nju. Pomaže mi i obitelj, donesu mi ručak, očiste kuću, ali ja još uvijek toliko toga mogu, a i želim sam, to me pokreće i drži na životu, imam ja još, a barem nekoliko dobrih godina pred sobom – šarmantan je Stojan.
Hrabar, inspiritativan i nadasve odan, Stojan je cijeli svoj život dostojan ovog opisa i imena.
– Svoju sam ženu Božicu upoznao kad sam bio kod strica u Grabovici. Ona je tad bila kod svoje tetke kojoj je pomagala oko kuće, čuvala joj životinje. Nakon što sam je upoznao nije mi bilo teško dolaziti iz Bradine samo da je vidim. Čekala me četiri pune godine dok sam bio u mornarici i nakon toga smo se odlučili oženiti.
Jedan dan rekao sam ocu, ja sam se riješio ženiti. On se složio ali zbog posla nije mogao doći kod nje u prošnju pa sam išao sam. Kako sam sam došao bez pratnje, njen otac nije htio čuti ni riječi o tome da se nas dvoje uzmemo. Naravno ja tad nisam čuo nikakvo ne, nego sam, osim što sam riješio da je oženim, riješio i da je ukradem – smije se Stojan, prisjećajući se.
– Rekao sam svojoj mladoj tada ja ću u Konjicu organizirati našu svadbu, ti čekaj moje pismo u kojem ću ti napisati datum vjenčanja. Ona je bila preplašena i bojala se oca, a ja sam je savjetovao da slaže taj dan da ide kod prijateljice i uputi se pješke u Konjic, a morala je prohodati čak 30 kilometara. Na sam dan vjenčanja koji sam sam organizirao, od crkve, ljudi, ručka, ona je kasnila.
Prepao se moj otac pa mi rekao, “moj Stojane nema ti nje, a ljudi čekaju, imaš li ti kakvu drugu curu?!” Nema nego ona i nijedna druga, doći će ona tata, ide pješke, treba joj vremena. Ja sam je čekao i ona je došla – govori nam Stojan i nastavlja:
– U Pločama smo imali baštu, tamo smo se družili s prijateljima, sadili smo povrće, Božica bi išla pješke, a ja na biciklu.
Preko šezdeset godina Božica i Stojan su bili u braku, Božica je umrla 2022. godine i od tada Stojan i njegovo biciklo, potrošeno od vremena, pričaju priču koju ne može pregaziti niti načeti prolaznost jednog stoljeća života.
Autor: Eleonora Doboš
