Jasmin Agić
In memoriam
Dragan Popović – Špiro
(1944 – 2022)
Svako naše malo misto u duši je uvijek čisto
Ništa ne odredi čovjeka u tolikoj mjeri koliko mjesto u kojem se ostvari i da se ujak Dragan rodio na drugom kraju planete on će, za nas koji ga volimo i sada kada više nije među živima, uvijek biti ujak s mora.
Grad Ploče ne nalazi se ni na jednoj turističkoj karti Jadranskog mora a opet, zahvaljujući njegovoj ljubavi i pažnji, to je mjesto ne samo mojih najljepših ljetovanja nego i sviju nas ostalih, njegovih rođaka koji smo svakoga ljeta, iz maglovitih i hladnih predjela centralne Bosne, išli prema jugu udahnuti opojni povjetarac Mediterana.
Teško je objasniti kako su se slike morskog bora, lavande i morske soli stopile u jednu sliku, sliku sunca i nasmijanog čovjeka koji držeći pentu u desnoj ruci veselo, i uz šalu, raspoređuje putnike u svome malom čamcu. Još je teže prihvatiti činjenicu da ujak Dragan više neće broditi svojom malom plavom lađom talasima uzburkanog mora prema Tankoj punti, neće se više sjeći salata na stijenama uz more, neće se više marendati na drvenim klupama i čekati da se pripravi ručak. Svemu tome ujak Dragan davao je poseban pečat, njegova narav koja je ugađala drugima, svakome jelu i svakoj životnoj situaciji bila je onaj tajni sastojak koji definiše krajnji ukus.
Na more kod ujaka Dragana krenulo se ići i prije mog rođenja, a u stanu na rivi okupljali su se svi oni koji su dolazili, odlazili, prolazili a koji su makar i površno poznavali ujaka, svi oni silni zemljaci iz cijele bivše Jugoslavije kojima je trebao konak, koji su bili gladni, koji su bili žedni ili koji su trebali makar zehru toplog razgovora i iskren prijateljski savjet.
U tom stanu, na prizemlju zgrade, ujak Dragan i ujna Doca dočekivali su svakog srčano i bez imalo zazora, jer ujak Dragan nije znao živjeti drugačije nego punim plućima i otvorenog srca. Moj je otac Nihad to mjesto volio više nego berlinske smještaje i hajdelberške hotele, u taj je stan birao radije ići nego na bilo koje drugo mjesto na svijetu.
Nas je, njegove Bosance, ujak Dragan naučio šta je tramontana, šta je jugo, šta je bura, od njega smo naučili kako se pravi bevanda i zašto je loza iz doline Neretve bolja nego ona s Pelješca. Ujak Dragan nas je prosvjetlio u mnogim stvarima, otvarao nam je vidike i širio svjetonazore, on je desetljećima prije nego je to postalo popularno učio svoje, u sebe zatvorene zemljake, kako se sprema i jede riba, koji je brudet najukusniji i uz koje jelo se pije kakvo vino.
Jedna narodna poslovica kaže da u ratu ljudi pokažu svoju pravu narav, a mi Agići iz Zenice smo se najbolje uvjerili kakava je narav ujaka Dragana. On je bio onaj dobri duh koji je bdio nad nama, onaj agilni i neumorni čovjek koji je sve radio da ne nestanemo, da ne umremo od gladi, da nam se ne zatre svaki trag postojanja. Nakon izlaska iz opkoljenog Sarajeva otac Nihad prvo je utočište našao u malom stanu u Pločama, ujak Dragan ga je savjetovao da se pokrene dalje prema Zagrebu, da se pokuša od tamo probiti do Zenice.
Ujak Dragan je bio onaj čovjek koji je molio, kumio, preklinjao, plakao samo da bi neko od tih ljudi koji su, zaštićeni UN-ovim legitimacijama, vozili humanitarnu pomoć za Bosnu, povezao paket s hranom ili ponio pismo s novcem njegovoj sestri Milevi ili bratu Dušanu u Busovaču. Za njega nije postojala nepremostiva prepreka kada je trebalo pomoći svojim najmilijima, on se nije štedio i nije se bojao žrtve, za njega je strah bio nepoznanica.
Ujak Dragan je rođen u selu Trubar, na Dinari, gore u visini gdje se rađaju ponositi ljudi. Porodična je legenda da ga je pokojni djed Rade, od milja, zvao Lijan ponosan na njegovu bistrinu i mentalnu gipkost. To mjesto treba pomenuti jer je iz tog podnbelja ujak Dragan ponio vrline koje su ga krasile cijeloga života – poštenje, hrabrost i radinost.
Po svemu ostalom bio je Dalmatinac; po tamnoj puti, po shvatanju života, po znanjima moreplovstva. Možda su Pločani Neretljaci, mi u Bosni slabo razaznajemo razliku između njih i Dalmatinaca, ali ujak Dragan je čovjek koji je ostavio veliki trag u tom „malom mistu“. Odgajao je i podučavao znanjima matematike desetine generacija Pločana, a koliko je to „misto“ zadužio više priliči da svjedoče oni kojima je bio nastavnik, učitelj i sugrađanin.
Dole na pločanskoj rivi ujak Dragan je imao svoj vez, mjesto na kojem je za kamenitu obalu bio privezan njegov plavi čamac. S tog smo mjesta decenijama polazili u naše male porodične plovidbe, najljepša putovanja moga života.
Na tom ćemo te se mjestu ujače uvijek prisjećati molitvom, upaljenom svijećom, trenutkom šutanje, tu na rivi je tvoj nadgrobni spomenik vidljiv samo nama koji smo te poznavali i voljeli, tu je mjesto gdje ćemo spustiti ružu, gdje ćemo zastati da te se sjetimo, s tog ćemo mjesta gledati more i luku i tražiti pogledom tvoj lebdeći duh. Tu će za nas, dok smo živi i dok te pamtimo, biti uklesano tvoje ime – Dragan Popović, s godinom rođenja ali ne i godinom smrti, jer za nas nikada nisi ni umro.
Sretan put u vječnost Špiro, voli te tvoj netjak Jasmin.