By Ploče su oduvijek imale odlične igrače u malom nogometu. Na Močvari su stasale generacije i generacije loptačkih virtuoza koji su pronosili slavu pločanskog futsala po dvoranama diljem Hrvatske (a i šire). U dvorani se igrao prvoligaški futsal, Porto Tolero postao je sinonim pločanske malonogometne scene, a posebno je na cijeni zbog rada sa mladima. Jedan od tih izdanaka škole Močvare i Porta je i naš sugovornik, Ivan Marković Maka, jedan od najtrofejnijih i najboljih pločanskih malonogometaša u proteklom desetljeću.
Ivane, koliko dugo traje tvoja malonogometna karijera, koji su tvoji počeci?
Moja malonogometna karijera traje točno 17 godina kad sam počeo igrati za Porto Tolero iz Ploča još kao junior. Trener mi je bio Boris Malić Šure, aktualni trener Porta. Prije toga sam, kao i svi, brusio svoje znanje na kultnoj Močvari.
Za koje si sve klubove nastupao i gdje si imao najbolje rezultate?
Nastupao sam za Porto Tolero Ploče, HMNK Vrgorac, MNK Brotnjo Čitluk, HFC Zrinjski, MNK Seljak Livno, MNK Hercegovina Široki Brijeg i MNK Čapljina. Zasigurno, najveće uspjehe sam imao sa MNK Brotnjom iz Čitluka s kojim sam dva puta bio viceprvak Bosne i Hercegovine. Ali u svakom od ovih klubova bilo je lijepih trenutaka i odličnih rezultata.
Sportska javnost te najviše poznaje po tvojim malonogometnim uspjesima, zašto se nisi nikad okušao u velikom nogometu?
Moji nogometni počeci, kao i svoj ostaloj djeci iz moje generacije, i jesu u velikom nogometu, ali dok sam ga igrao uvijek je u meni bila neka želja za tim malim nogometom odnosno futsalom. Jedno vrijeme sam ih igrao paralelno, no već u toj ranoj fazi sam prelomio da je futsal sport koji želim igrati tako da se nikad nisam ni okušao ozbiljnije u ovom velikom. Postoji neka žal u meni zbog toga, ali kad vidim gdje sam sve bio i igrao mogu reći da nisam pogriješio u odabiru i da sam ipak zadovoljan.
Na koliko si policijskih turnira dosad sudjelovao i kakve si rezultate postizao, bilo ekipne bilo pojedinačne?
Otkad sam došao raditi u policiju, odnosno MUP, odmah sam krenuo igrati te policijske turnire iako oni u početku nisu bili toliko ni aktivni ni atraktivni. Malo ozbiljnije se organiziralo oko 2014. godine kad smo kao Policijska uprava dubrovačko – neretvanska počeli igrati turnire u Zagrebu i tako u idućih deset godina gdje smo postali najuspješnija ekipa u povijesti MUP-a. Osobno sam osvojio sedam puta nagradu za najboljeg igrača MUP-a u u Hrvatskoj, kao i moj suigrač Marijo Batinović za golmana.
Dva puta sam proglašen najboljim igračem u Aržanu, četiri puta u Zagrebu i jednom na Plitvičkim jezerima.
Je li osvajanje Svjetskog prvenstva policije u futsalu odigrano prošle godine tvoje najveće dostignuće? Podsjetimo, skupa sa još dva Pločanina Marijom Batinovićem i Josipom Stjepanovićem okitili ste se zlatom.
U pravu ste, osvajanje Svjetskog prvenstva sigurno je moje najveće dostignuće u karijeri. Najljepši osjećaj koji neki igrač moze doživjeti u sportu je osvajanje zlatne medalje za svoju državu. Jedna uspomena za cijeli život.
Preko ljeta često igraš turnire, koji ti je najdraži s obzirom da ih često i osvajaš.
Još kao klinac od nekih 15ak godina sam počeo igrati turnire sa Portom Tolerom, vodili su me sa sobom da vidim kako to ide i pomalo sam počeo dobivati sve veću ulogu na terenu što evo traje još do danas. Dvadeset godina turnirskog iskustva je iza mene. Iskreno, ne znam koji bi turnir izdvojio kao najdraži, možda u onaj u Višićima, iako smo ove godine imali neugodnu situaciju jer smo izbačeni sa turnira zbog kašnjenja od par minuta. Ali su mi drag turnir zbog dobre organizacije i svoje kvalitete. Naravno, tu je i naš turnir “Ko to more platit” u Pločama. Uvijek ga je prestiž osvojiti, pogotovo nama momcima iz Ploča.
Postoji li mogućnost povratka u Porto Tolero i šta općenito misliš o futsalu u Pločama. Uvijek smo imali talentirane igrače, kakva je situacija danas?
Iskreno, mislim da se više neću vraćati u Porto Tolero, ta je epizoda za mene završila. Što se tiče futsala u Pločama, mislim da ima dosta prostora za napredak, imamo talentiranih momaka, pogotovo ova generacija kadeta šta je lani bila druga u državi. Međutim, problem Ploča je taj što će ta djeca za godinu, dvije otići na studije ili trbuhom za kruhom, i to se ponavlja godinama. Iz tog razloga se bojim za budućnost futsala u Pločama, nadam se da se varam. Bio bih najsretniji da mogu za koju godinu sjesti na tribinu, popit pivu i pogledat lijep futsal i navijat za naše momke.
I jedno pitanje za kraj, gdje nastupaš ove sezone i kakvi su tvoji planovi u nastavku karijere?
Ove sezone nastupam za MNK Čapljina u Prvoj ligi federacije BIH, a planovi ekipe su da uđemo u playoff za Premijer ligu pa šta bude. Imamo dobru ekipu i dobro treniramo pa ćemo vidjeti kako će sve to završiti.
Razgovarala: Eleonora Doboš
