By Objavljujemo posljednji članak, od osam, kojima promoviramo novu knjigu MIška Eraka “Kamena knjiga mrtvih – Stećci Grada Ploča“ koja je nedavno izašla iz tiska. Knjigu, čija će se promocija održati 28. ožujka 2025. u Pločama, od Nove godine možete kupiti u knjižari RM Prestige.
U nastavku se nalazi OSMI članak naslova HAPLOGRUPA i RASPROSTRANJENOST STEĆAKA.
Stećci nisu (samo) srednjovjekovni nadgrobni spomenici već početak njihove uporabe trebamo tražiti u drevnoj prošlosti našeg naroda. Da bi nam to bilo jasnije, pogledajmo i usporedimo mapu učestalosti I2a1 haplogrupe i kartu rasprostranjenosti stećaka na područjima BiH, RH, Srbije i Crne Gore tako da svatko može jednostavno zaključiti kako imaju iznimno velik opseg zajedničkog presjeka. Ova karta, na kojoj se također nalaze označena najzapadnija i najsjeverozapadnija nalazišta stećaka u RH, na svaki način pobija tezu poistovjećivanja stećaka s nadgrobnim spomenicima bosanskih kršćana heretika i teritorijalnim opsegom srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva, kao i njihovo tretiranje kao isključivo bosanskohercegovačkog nasljeđa.
Nalazišta u hrvatskim povijesnim pokrajinama Kordunu, Lici, pa čak i u južnovelebitskom Podgorju, koja nemaju nikakve poveznice s bogumilima a bila su stotinama kilometara udaljena od područja Bosanskog Kraljevstva, pa i u najvećoj njegovoj ekspanziji pod Tvrtkom I. Kotromanićem u 14. stoljeću, na najbolji način demantiraju navedene teze, i danas prisutne kod većine znanstvenika, osobito u BiH. Osim najsjeverozapadnije nekropole stećaka koja se nalazi u zaselku Vujaškovići na Kordunu (45°20’09” N, 15°30’54” E), u Lici možemo pronaći i najzapadnije nekropole u Plaškom (45°05’05” N, 15°21’58” E) i Tuževiću pored Brinja (45°03’22” N, 15°03’16” E).
Podaci koje mi je ljubazno ustupio neovisni istraživač Goran Majetić sugeriraju da su vjerojatno dva najsjeverozapadnija stećka smještena u selu Vujaškovići na Kordunu uz desnu obalu rijeke Korane na području između Krnjaka i Barilovića. O njima G. Majetić piše: Dva kamena bloka, izrađena iz vapnenca, iz zaselka Vujaškovići (1 – veći i 2 – manji), za koje se, prema zatečenoj veličini i obliku, opravdano može pretpostaviti da odgovaraju stećcima: (1): 190 cm dugačak, 65 cm širok (nekoć i više, jer je jedna uzdužna stranica izlomljena), 35 cm visok (ili nešto više, jer je kamen blago ulegnuo u tlo); (2): 165 cm dugačak, 60 cm širok, 35 cm visok (prvobitne mjere bile su nešto veće, jer je kamen također u vrlo trošnom stanju). I manji monolit je blago utonuo u tlo te s gornjom stranicom, u obliku dvoslivnog krova, leži u zemlji. S obzirom na veličinu i izgled, manji monolit uvelike podsjeća na stećak – sljemenjak.
Nimalo ne iznenađuje činjenica da je rekognosciranje stećaka u Vujaškovićima, smještenih na sjeverozapadnom dijelu RH, udaljenom oko 100 km od „matičnog“ prostora tih nadgrobnih spomenika, navodno nastalih pod Tvrtkom I. Kotromanićem za vrijeme Bosanskog Kraljevstva u 14. stoljeću, napravio baš neovisni istraživač, a ne arheolog. Iz dostupne literature saznajem da su taj mali zaselak na Kordunu pohodila najmanje dva arheologa koji su pisali o selu i objavili znanstvene radove uglavnom o rimskim artefaktima koji se tamo nalaze. Prvi je bio Ivan Šarić neposredno prije Domovinskog rata kada u članku Dva zanimljiva rimska nadgrobna spomenika na području Korduna piše o Vujaškovićima i četverokutnoj kamenoj urni s latinskim natpisom koja je bila ugrađena u staru crkvenu zidinu. Osim što saznajemo kako se nekoć u Vujaškovićima nalazila crkva, kojoj danas nema vidljivih tragova, očevidno je da su Rimljani rabili kamen vapnenac za izradu urni, odnosno žara. Kako Šarić nije registrirao dva ogromna megalita u središtu zaselka ili možda je bolje pitanje zbog čega ih nije spomenuo u svom radu, ostaje nejasno.
Drugi arheolog koji je pohodio to područje i zaselak Vujaškovići (nakon Domovinskog rata) jest Domagoj Perkić koji je nakon sveobuhvatnih terenskih izviđanja napisao izvrsnu knjigu Antičke nekropole u speleološkim objektima, kamenolomi i naselja na području Korduna. Perkić u knjizi detaljno navodi, katalogizira i prikazuje na crtežima u tablama čak 8 spolija urni ili pojedinačnih nalaza s područja zaselka Vujaškovići, o čemu piše: Danas je to ruševno i zapušteno selo, unutar kojeg se kao spoliji ili pojedinačni nalazi otkrivaju brojni ostaci rimske kulture. Ondje su navodno nalaženi i ulomci keramičkih posuda te obrađeno kamenje. U tom smislu očekivati je postojanje antičkog naselja i pripadajuće nekropole na današnjem području Vujaškovića ili u njegovoj neposrednoj blizini.
Perkić, kao jedan od najvećih autoriteta za stećke u RH, ovdje priređuje neugodno iznenađenje. Iako u tekstu spominje navodne nalaze obrađenog kamenja, nigdje u knjizi ne navodi dva megalita koja je teško ne vidjeti jer su smješteni u središtu zaselka, što samo znači da ih je „previdio“ vjerojatno iz unaprijed prisutne predrasude da u tome kraju nisu postavljani bilo kakvi nerimski megalitni nadgrobni spomenici, a ponajmanje stećci. Perkić također potvrđuje da su svi sarkofazi i urne izrađeni od domaćeg vapnenca iz okolnih kamenoloma.
Na slici 8. vidimo ulomak rimskog poklopca urne službeno datiranog u 2. ili 3. st. pored megalita kojeg su arheolozi „previdjeli“, dok ga je neovisni istraživač G. Majetić prvi u literaturi naveo kao mogući stećak. Osim po strukturnom obliku, stećak se od poklopca urne razlikuje po načinu obrade, a s obzirom na to da se u oba slučaja radi o istoj vrsti kamena, odnosno domaćem vapnencu, naočigled izgleda mnogo starije od rimskog artefakta iz 2. ili 3. st. Problem službene arheologije s tim stećcima zasigurno predstavlja njihova drevnost, ali i to što se nalaze stotinjak kilometara sjeverozapadnije od granica srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva s kojim očito nemaju nikakve poveznice. Ti su stećci stariji od susjednih rimskih stela i urni koje su rađene od istog lokalnog kamena vapnenca i nalaze se na području na kojem to nitko ne očekuje, stoga i ne zanimaju službenu arheologiju.
Mislim da postojanje nekropola stećaka na navedenim „sjevernim i zapadnim“ lokalitetima najbolje pobija argumente o srednjovjekovlju stećaka, tako da se vraćam na usporednu mapu učestalosti I2a1 haplogrupe s kartom rasprostranjenosti stećaka. Vidljivo je da se najbrojnije nekropole stećaka nalaze tamo gdje postotak zastupljenosti I2a1 haplogrupe još i danas prelazi 50 % a njihova koncentracija postepeno opada kako se smanjuje udio te haplogrupe u prostoru. Stoga je najveća koncentracija stećaka upravo tamo gdje je I2a1 najviše zastupljena u populaciji jer u BiH više od pola, u RH gotovo 50 %, a u Srbiji i Crnoj Gori oko trećine muškaraca nose te gene. Također treba naglasiti kako je u RH najviša učestalost te haplogrupe upravo u Dalmaciji gdje je ujedno najveća koncentracija stećaka u Hrvatskoj.
Stoga nije teško zaključiti, a i sve ukazuje na to, da smo autohtoni narod koji na ovim povijesnim prostorima boravi najmanje dvadeset i pet tisuća godina, dakle još od doba paleolitika, i koji je na istim područjima preživio i posljednji glacijalni maksimum (PGM), odnosno zadnje ledeno doba koje se odvijalo u razdoblju 20 000 – 13 000 godina pr. Kr. O Frigijcima, koji su kao narod boravili i na Balkanu i u Anatoliji, već sam govorio. Nakon studijskog putovanja po Turskoj 2023. godine kada sam posjetio Göbekli Tepe i desetak drugih Taş Tepeler (doslovan prijevod jest „Kamena brda“ ali pojam označava najmanje dvanaest do sada otkrivenih neolitskih arheoloških lokaliteta starih oko 12 000 godina na kojima su postavljeni tajanstveni megalitski kameni stupovi u obliku slova T, na kojima vrlo često nalazimo reljefne simbole, prikaze, motive… baš kao na našim stećcima) lokaliteta, učvrstio sam uvjerenje kako naš narod ima snažne kulturne, pa i genetske poveznice s Anatolijom. Najveći genetičar današnjice Krause piše o tom fenomenu: Dokazi o tom odmaku od nomadskog načina života također su pronađeni u jugoistočnoj Anatoliji, gdje su te rane sjedilačke skupine izgradile Göbekli Tepe prije 12 000 godina, ogromnu umjetnu humku napravljenu od golemih kamenih blokova ukrašenih životinjskim reljefima i vjerojatno najstariju ljudsku građevinu koja je uključivala klesano kamenje. Arheolozi vjeruju da je kompleks imao neku vrstu vjerskog značaja.
Na dva Taş Tepeler lokaliteta, u Karahan Tepeu i Sayburçu, naišao sam na megalite koji me iznimno podsjećaju na stećke, ali i konstrukcije nalik kamenim vijencima prapovijesnih gomila, stoga mogu lako zamisliti kako se novouspostavljena kultura proširila upravo iz Anatolije prema Balkanu i nositeljima I2a1 haplogrupe prije nekih 8000 godina, prvo formirajući tzv. starčevačku kulturu i osnivajući naselja kao što je to bio Lepenski Vir. Starčevačku kulturu i umjetnost Lepenskog Vira sa širenjem Anatolske kulture prva je povezala Marija Gimbutas u svojoj briljantnoj knjizi The Living Goddesses, nakon čega se na našim prostorima razvijaju vinčanska, vučedolska, ljubljanska i cetinska kultura koje zajedno i konačno pokrivaju sva područja na kojima se danas nalaze stećci. Migracije naroda između Anatolije i Balkana u neolitiku opet potvrđuje genetičar Krause: Anatolijski migranti prvi su utemeljili neolitičku kulturu na Balkanu, iz jednostavnog razloga što su nakon što su napustili svoju domovinu prvo putovali tim područjem. Ti rani zemljoradnici koji su se tamo naselili uspostavili su ono što je danas poznato kao Starčevačka kultura, koja se protezala duž Dunava u južnu Mađarsku, Srbiju i zapadnu Rumunjsku. Izgradili su potpuno novu vrstu naselja, izgradivši osnovna i ne osobito otporna skloništa od gline, drveta i slame, kojih je bilo u izobilju. Kuće su se redovito rušile, samo da bi se ponovno izgradile na ruševinama, a tijekom tisućljeća te su se građevine razvile u male humke. Ostaci ovih telova – nazvanih prema arapskoj riječi za „brdo“ – postoje i danas, prvenstveno u jugozapadnoj Europi i na Bliskom istoku. Ovo arheološko srodstvo naglašava važnost Balkana kao mosta između Bliskog istoka i Europe, pružajući prostor za gotovo stalnu razmjenu. Dok su stanovnici Balkana prenijeli svoju DNK Anatolcima tijekom ledenog doba, ti su geni cirkulirali natrag u središnju Europu tijekom neolitika 10 000 godina kasnije. Do danas, stanovnici Europe i Anatolije održavaju genetsku vezu.
Činjenica da je I2a1 najstarija i najeuropskija haplogrupa s produhovljenom megalitskom kulturom nije nam donijela sreću i spokoj već, naprotiv, samo nevolje i probleme kojima se mi kao narod nismo znali othrvati i oduprijeti. Stoga se danas nalazimo u nezavidnoj, a moglo bi se reći i bezizglednoj situaciji jer ne poznajemo svoje korijene, tradiciju i načine življenja naših predaka. Drugim riječima i na veliku žalost, u potpunosti smo zaboravili svoju baštinu, kulturu i duhovnost.
Ako usporedimo kartu učestalosti I2a1 haplogrupe s mapom rasprostranjenosti stećaka, vidjet ćemo da ima mnogo više zajedničkog presjeka nego potonja mapa s kartom Bosanskog Kraljevstva kada je ono bilo prostorno najveće pod Tvrtkom I. Kotromanovićem. Teza da su stećci izraz duhovnosti srednjovjekovnih bogumila ili Crkve bosanske pada upravo zbog lokaliteta na kojima se nalaze najzapadniji i najsjeverozapadniji stećci i cijele nekropole. Naime te nekropole smještene su u krajevima u kojima Bosansko Kraljevstvo ni bogumili nikada nisu imali utjecaj, osobito u hrvatskom Primorju, s obje strane Velebita, Lici i Kordunu. Teza koja povezuje I2a1 haplogrupu s rasprostranjenošću stećaka mnogo bolje objašnjava i starost stećaka kao što to možemo vidjeti na primjeru rimske urne i susjednog joj stećka u selu Vujaškovići na Kordunu pored rijeke Korane. Naime, ako usporedimo ta dva artefakta koji su građeni od istog lokalnog vapnenca i u selu leže jedan pored drugog, odmah je vidljivo da je stećak mnogo stariji spomenik, iako bi po službenoj paradigmi trebao biti barem 1000 godina mlađi.
Prve znane pretke koji su nam prenijeli I2a1 haplogrupu i koji su obitavali na našim prostorima prije nekoliko tisuća godina nazivamo skupnim imenom Iliri, mada je danas jasno da su to bila plemena znana kao Delmati, Manijci, Nesti, Ardijejci, Plerejci, Daorsi i drugi. To su plemena od kojih baštinimo produhovljenu megalitsku kulturu s monumentalnim ili kiklopskim gradinama kao što su Daorson u Hercegovini ili Aserija i Varvarija u Dalmaciji. Ako su naši preci mogli graditi megalitne građevine takvih dimenzija prije nekoliko tisuća godina, onda su s lakoćom mogli izrađivati i stećke. To isto ne bi se moglo reći i za mračni srednji vijek u kojem, na našim prostorima i područjima na kojima nalazimo stećke, nemamo primjera izgradnje megalitskih struktura i potpuno je upitno korištenje sofisticirane tehnologije u tom razdoblju.
Miško Erak, autor knjige Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi, dobitnik osobne nagrade Grad Ploča za 2023. godinu i predsjednik udruge za očuvanje kulturno-povijesne baštine Obličevac
FOTOGRAFIJE:
Naslovnica – Naslovnica knjige „Kamena knjiga mrtvih – Stećci Grada Ploča“ koja uskoro izlazi iz tiska s nazivom 8. I2a1 HAPLOGRUPA I RASPROSTRANJENOST STEĆAKA
Karta 1: Usporedna mapa učestalosti I2a1 haplogrupe i karta rasprostranjenosti stećaka na prostorima BiH, RH, Srbije i Crne Gore (ideja: M. Erak)
Slika 1. – Karahan Tepe, arheološko nalazište procijenjene starosti oko 12 000 godina u sebi skriva i megalite koji neodoljivo podsjećaju na naše stećke i kamene vijence prapovijesnih gomila
Slika 2. – Kiklopska struktura megalitskih kamenih blokova Daorsona blizu Stoca
Slika 3. – Ilijada kao nepresušno vrelo ideja hrvatskih intelektualaca i umjetnika – Trojanski konj (drvo, 25 x 45 x 12 cm), rad akademskog kipara P. Dolića
Slika 4. – Nadgrobni spomenici u muzeju grada Mardina u jugoistočnoj Turskoj konstrukcijom i motivima neodoljivo podsjećaju na naše stećke
Slika 5. – Frigijska Kibela (matar, majka, mater) iz Boğazköya, Muzej anatolskih civilizacija u Ankari.
Slika 6. – Stećak – sanduk uz koji se nalazi ulomak rimskog poklopca urne u zaselku Vujaškovići, na desnoj obali Korane na Kordunu, vjerojatno predstavlja primjerak kamenih nadgrobnih megalita koji je u smjeru sjeverozapada najudaljeniji od „matičnog“ prostora stećaka u BiH
Slika 7. – Nadgrobni monolit u zaselku Vujaškovići, uz desnu obalu Korane na Kordunu između Barilovića i Krnjaka najudaljeniji je sljemenjak (u smjeru sjeverozapada) od „matičnog“ prostora stećaka u BiH
Slika 8. – Stećak – sanduk uz koji se nalazi ulomak rimskog poklopca urne u zaselku Vujaškovići na desnoj obali Korane na Kordunu izgleda mnogo starije iako bi po službenoj paradigmi trebao biti barem 1000 godina mlađi
Slika 9. – Stećak iz Tuževića na seoskom groblju pored ruševne crkve Svete Bogorodice jedan je od dužinom najvećih preostalih stećaka u Lici
Slika 10. – Stećci ispred crkve svetog Petra u Selinama, Starigrad Paklenica
