By Nogometaš Neretvanca Dino Deak (34) odigrao je jubilarnu 300. utakmicu u dresu kluba, čime je dodatno učvrstio status jedne od najprepoznatljivijih i najcjenjenijih figura opuzenskog nogometa. Deak je dugi niz godina ponos kluba – u pobjedama i porazima, uvijek prisutan kao oslonac suigračima i simbol odanosti plavoj boji. Njegovo ime jednako cijene suigrači, protivnici i navijači, a gotovo da nema onoga tko ga ne povezuje s poštenjem, radom i ljubavlju prema Neretvancu, pišu Sportske novosti.
Danas, s 34 godine, tvrd je orah u obrani i Opuzenci s njim i bez njega nisu ista momčad. Mnogo je generacija prošlo kroz klub, ali Dino je i dalje tu, uvijek potpora suigračima, posebno mlađim igračima i onima koji su došli iz drugih sredina.
Dino, s 34 na leđima još uvijek igraš za svoj Neretvanac?
– Iako mi je sve teže uskladiti obiteljske i poslovne obaveze s nogometom, još uvijek imam volje za igrom. Dok god mogu pomoći klubu i on me bude trebao, a prvenstveno dok sam zdrav, ja sam tu. Ova polusezona je malo slabija, kao i svake sezone imamo novu, mladu momčad, ali mislim da će s dva, tri nova igrača na proljeće Neretvanac opet zadovoljiti naše navijače.
Pobjede nad Neretvom su posebne
Dugo si u klubu, je li sezona u kojoj je osvojena dupla kruna bila i kruna tvoje karijere u Neretvancu?
– Naravno da je to kruna karijere. Čak sam rekao da ću igrati dok ne osvojimo ligu, ali nije mi ni na kraj pameti bilo da će se to tako brzo dogoditi kao u sezoni 2020./21. Kup je samo šlag na tortu sezone koja je vjerojatno najuspješnija u povijesti kluba. Tu sezonu ću pamtiti dok sam živ – bili smo kao obitelj, svi za jednoga, jedan za sve. Igrali doma ili vani, naši navijači bili su 12. igrač. Osvojenim naslovom ušli smo u zlatne knjige kluba, a ja sam kao kapetan iznimno ponosan na taj veliki pothvat, ispred Jadrana LP, Splita, Uskoka, Zagore i ostalih koji su također pucali na prvo mjesto.
Dosta je trenera prošlo kroz tvoju karijeru, možeš li ipak izdvojiti s kojim si najbolje surađivao?
– Svatko je na svoj način poseban i od svakoga se može nešto naučiti. Nogomet danas nije isti kao prije 20 godina, pa tako ni način treniranja. Budući da je Neretvanac godinama fokusiran na razvoj mladih igrača i da smo često najmlađa momčad lige, svaki rezultatski uspjeh bio je pothvat. Goran Proleta se ističe jer je ostvario najveći uspjeh osvajanjem prvenstva i kupa, ali to ne umanjuje doprinos drugih trenera jer je misija kluba promocija mladih igrača za viši rang.
Odigrao si mnogo derbija s Neretvom, jesu li pobjede nad njima ipak nešto više od tri boda?
– Utakmice s Neretvom su dimenzija više u odnosu na bilo koju drugu. Rivalitet je to odavna, danas su možda neka novija vremena, ali poseban naboj se i dalje osjeti na tribinama i na terenu. Golovi i pobjede protiv Neretve su najslađe, kao i proslave. Pobjede na Podvornici, ali i iza Vage, uvijek su se slavile s našim navijačima. Petnaest sezona sam u klubu i pogoci protiv Neretve su u srcu, ali pamtim i one protiv Dugopolja te Istre u Kupu.
Za kraj, možeš li izdvojiti najbolju momčad s kojom si dijelio svlačionicu?
– Mogu, ali neka se nitko ne naljuti jer je mnogo igrača igralo sa mnom. Ipak, izdvojio bih ovih jedanaest: Benjamin Sušak, Čolak, Granić, Taslak, Ante Babić, Džaja, Brečić, Lončar, Ivan Bubalo, Ante Mihaljević i Vasilj. Posebno moram istaknuti Antu Mihaljevića – za mene je on Totti Neretvanca. Cijeli život je posvetio klubu i ovdje proveo cijelu karijeru, iako je mogao igrati i drugdje. Ukratko, najbolji suigrač s kojim sam igrao.
Želja mi je bila osvojiti ligu – to smo ostvarili. Ostao nam je još neostvaren susret s Hajdukom u Kupu, a tko zna, možda se zajedno oprostimo na proslavi 100 godina kluba – zaključuje, na kraju razgovora za Sportske novosti, dobra duša i ikona kluba, ali i dalmatinskog nogometa, Dino Deak.
Comments