By 
Čuti vlastiti glas na snimci nekako zvuči lažno, jer dojam je kao da pripada nekom drugom i rijetka je osoba koja voli čuti svoj glas na taj način. Postoje mnoge misterije o izvoru halucinacija, ali jedna hipoteza sugerira da kada ljudi čuju glasove, zapravo čuju vlastite misli prerušene u misli druge osobe, zbog hira mozga.
Neuroznanstvenici stoga žele razumjeti koji nam dijelovi mozga omogućuju da se prepoznamo dok govorimo, ali proučavanje toga pomoću snimki vlastitih glasova ljudi pokazalo se nezgodnim. Inače kada govorimo, ne samo da čujemo svoj glas ušima, već ga na nekoj razini osjećamo dok zvučne vibracije putuju kroz kosti naše lubanje. Najnovija studija objavljena u znanstvenom časopisu Royal Society Open Science, pokušala je riješiti taj problem.
Posebne slušalice raščistile šum u kanalu
Tim znanstvenika predvođen dr. Pavom Orepićem, postdoktorandom na Švicarskom saveznom institutu za tehnologiju, istražio je mogu li ljudi točnije prepoznati svoje glasove ako nose slušalice s koštanom provodljivošću, koje prenose zvuk putem vibracija. Otkrili su da je slanje snimke kroz kosti lica olakšalo ljudima da razlikuju svoj glas od glasa stranaca, što sugerira da ova tehnologija pruža bolji način za proučavanje prepoznavanja vlastitog glasa. Isto tako, riječ je i o potencijalno važnom koraku u razumijevanju porijekla haluciniranih glasova.
Dr. Orepić je za The New York Times pojasnio da snimke naših glasova obično zvuče više nego što očekujemo. Vibracija lubanje čini da naš glas zvuči dublje nama samima nego nekome tko nas sluša. No, čak ni podešavanje snimaka tako da zvuče dublje, ne stvara iskustvo slušanja vlastitog glasa. Stoga je Orepićev tim kao alternativu pokušao koristiti slušalice s koštanom vodljivošću, koje su komercijalno dostupne i rade tako da se prislanjaju na jagodične kosti korisnika neposredno ispred uha.
Znanstvenici su snimili volontere kako izgovaraju slog “ah”, a zatim su svaku snimku pomiješali s drugim glasovima kako bi proizveli zvukove koji se sastoje, prvo od 15 posto glasa određene osobe, zatim 30 posto i tako dalje. Nakon toga su neki ispitanici slušali niz zvukova pomoću slušalica s koštanom provodljivošću, dok su drugi koristili normalne slušalice, a treća je grupa slušala preko zvučnika prijenosnog računala. Svi zajedno su ocijenili koliko je svaki zvuk koji su slušali sličan njihovom glasu.
Rezultati istraživanja pokazali su da će ljudi sa slušalicama s koštanom provodljivošću vjerojatnije ispravno prepoznati vlastiti glas. Kad su znanstvenici isprobali isti eksperiment koristeći glasove prijatelja sudionika istraživanja (parovi prijatelja bili su angažirani posebno za studiju), otkrili su da slušalice s koštanom vodljivošću nisu napravile nikakvu razliku u pomaganju ljudima da prepoznaju poznate glasove. Samo je prepoznavanje vlastitih glasova postalo lakše, što sugerira da ti uređaji rekreiraju nešto od onoga što osjećamo i čujemo dok govorimo. Isto tako, to otvara vrata razumijevanju kako nečiji mozak uzima te senzorne informacije i pretvara ih u prepoznavanje samog sebe.
Pomoć i u dijagnosticiranju psihijatrijskih poremećaja?
Ako znanstvenici mogu razumjeti kako naš mozak gradi koncept nas samih od zvuka, onda možda mogu razotkriti što je drugačije kod ljudi koji u svojim glavama čuju glasove drugih, kaže dr. Orepić. Možda bi jednog dana slušanje snimaka glasova, uključujući i vlastiti, s uređajima za koštanu provodljivost, moglo pomoći liječnicima u postavljanju dijagnoze, ako se rad tih slušalica može povezati sa psihijatrijskim poremećajima.
Zapravo, Orepićev tim je već počeo proučavati kako ljudi kojima su uklonjeni dijelovi mozga, primjerice za liječenje epilepsije otporne na lijekove, obavljaju zadatak. Što je više moždana mreža samoprepoznavanja poremećena operativnim zahvatom, zadatak samoprepoznavanja postaje teži, ističe dr. Orepić, pozivajući se na nalaze druge studije, koja tek treba biti recenzirana.
Za jednu pacijenticu, čija se osobnost značajno promijenila nakon operacije i kojoj je na kraju dijagnosticiran granični poremećaj osobnosti, test je otkrio iznenađujući uzorak. Svaki put kad je čula svoj glas, mislila je da je netko drugi, a kad čuje nekog drugog, kaže ‘To sam ja’, rekao je dr. Orepić.
Ponosni otac hvatskog znanstvenika
Studiju dr. Orepića i njegovog tima komentirao je i njegov otac Vlaho Orepić, koji je u Hrvatskoj poznat kao bivši ministar unutarnjih poslova i političar. Lipo je. Kad vam sina intervjuira The New York TImes!, napisao je u statusu na Facebooku.
Izvor: Zimo.hr
