By 
Rada Majstrović započela je s radom u Domu zdravlja u Pločama 1. listopada 1983. godine.
Kako kaže upamtila je taj datum jer je blizu njenog rođendana kojeg slavi 3. listopada, a povod našeg razgovora je upravo još jedan značajan datum, prigodni domjenak povodom odlaska u mirovinu doktorice Rade.
– Domjenak sam za sve svoje kolege, suradnike i meni važne ljude, održala, prigodno u Domu zdravlja u Pločama. Bilo je vrlo emotivno, veselo, a i nostalgično. Oduvijek sam isticala kako radim u jednom fantastičnom kolektivu, u kojem su međuljudski odnosi uvijek bili korektni i puni empatije, što je jako važno obzirom na prirodu našeg posla – govori nam doktorica Majstrović.
Doktorica je podrijetlom iz Sarajeva, gdje je i završila studij medicine, a odluku da postane liječnica donijela je još u osnovnoj školi.
– Sjećam se velikog potresa u Skopju koji je angažirao na humanitarstvo gotovo cijelu bivšu državu. Moj cijeli razred tada je sudjelovao u prikupljanju, odjeće, obuće i svih potrepština za potrebite. Tada mi je taj osjećaj pomaganja, pripadnosti i empatije već dao naslutiti, kao maloj djevojčici da je moj budući poziv pomaganje ljudima.
Dalje se sve odvijalo prema tome da se školujem i usavršim za liječnicu.
Nije uvijek bilo lagano, bilo je i teško i stresno ali ja sam stremila prema svom cilju, vikende su moje sestre provodile na plesovima, a ja učeći anatomiju – kroz smijeh nam govori doktorica Rada.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ova divna Sarajka dolazi na ljetovanje u Podgoru, gdje upoznaje svog budućeg supruga, s kojim u Pločama zasniva svoju obitelj i započinje svoj rad u Domu zdravlja Ploče.
– Ljubav me dovela u Ploče i izuzetno sam zbog toga sretna, moj suprug dobio je 70-ih godina radno mjesto šefa kuhinje u Hotelima Jadran, te smo se trajno odlučili smjestiti u gradu u kojem smo i danas. Uvijek se, kad se prisjećam svojih početaka, sjetim s kolikom dobrodošlicom su me prihvatili i na poslu i privatno, nikoga nisam poznavala, došla sam iz drugog grada, a osjećala sam se kao doma, mislim da su Pločani i dan danas takvi, neisključivi i empatični, raznoliki.
U trenutku odlaska u mirovinu, doktorica Rada imala je 1900 pacijenata, za koje kaže da im je pristupala svakom individualno, sa posebnom fokusiranošću za obradu dijagnostike.
– Danas je život turbulentan, stresan, no, ja kao doktorica uvijek sam uzimala posebno vrijeme i pristup za svoje pacijente. Svaki pacijent je posebna, personalizirana osoba, a ja sam se uvijek trudila prvenstveno pružiti im adekvatnu zdravstvenu skrb i povrh svega ljudskost -emotivna je doktorica.
Svi smo prošli prije tri godine teško razdobolje korone, kad smo bili zatočeni i u strahu od nepoznatog virusa.
– I mi doktori smo se našli na nepoznatom terenu, trudila sam se tada ne opteretiti sustav, pomogala sam koliko sam mogla, sve je to i dan danas ostavilo posljedice na zdravlje ljude. I ne samo korona, Domovinski rat koji smo prošli, trenutna situacija u Europi, dovodi do sve većih dijagnoza depresije i kod starijih i mladih osoba.
Nekad je azbest, nažalost rezultirao porastu raka pluća, a danas imamo porast invazivnog raka gušterače i to kod mladih ljudi, što me strašno rastužuje. Što točno utječe na to, je li stres, zagađenost zraka, antracit iz Luke, pesticidi iz neretvanskih polja, ja nisam stručnjak da zaključim ali se nadam, svakako, da će se sve nabrojano reducirati na pogodnost zdravlja za ljude.
Svi u karijeri imamo loše i dobre trenutke, neke nam ostaju u trajnom dobrom sjećanju, a neke bi rado zaboravili.
– Najdraže i nešto neopisivo u mom poslu je, kad imate pacijenta koji je prognostički bio izuzetno loše, ali se izbori za život. I taj život, ono čemu sam pripomogla da osoba, čovjek, nastavi živjeti, disati, svoje uspomene stvarati je ono što mene drži sigurnom u svoju davno donošenu odluku da budem liječnica.
S druge strane, kao doktor, susrećete se i s smrću. Svi znamo da je ona sastavni dio života, ali je teško. Preko dvadeset godina sam radila i kao mrtvozornik i teško sam se nosila s tim. Moja obitelj mi je u tim trenucima bila najveća podrška.
Borba protiv smrti je moja ideologija i uvijek sam se do zadnjeg borila za svaki dah, za svaki život.
Danas je medicina napredovala, dijagnostika je olakšana, što je naravno olakšanje svim doktorima.
– Nekad nismo imali ni CRP, ni EKG, dijagnoze su se donosile na temelju kliničke slike, bilo je zahtjevno.
Bez obzira na unaprijeđenja, poboljšanja, temelji doktora su i dalje, uz obrazovanje, plemenitost, ideologija humanosti, prihvaćanje različitosti, jednostavno trebaš voljeti ljude, a to je ono što vas knjige ne mogu naučiti.
Liječnik nikad ne prestaje biti liječnik, pa čak ni kad ode u mirovinu.
– Moje kolege i prijatelji su mi rekli, daj Rade, promijeni sad broj mobitela ali ja ne želim. Ja ću uvijek biti doktorica, samo što sam sad doktor u mirovini. Namjeravam je proživjeti bez stresa i budilice, čitat ću knjige i gledat filmove, a i nastaviti raditi s udrugama, Leptirići i Slatki. Imam troje unučadi kojima se mogu sad više posvetiti. Volim modu, volim šetnje, imam najljepši pogled s balkona na našu rivu, a najviše od svega volim ljude, sve vas koji ste me tad, prije četrdeset godina toplo dočekali kao i nove koje njeguju tradiciju svojih roditelja, lijepog ponašanja i kulture.
Razgovarala: Eleonora Doboš
