By 
Mišo Krstičević bio je uspješan trener juniorske i seniorske momčadi Hajduka. Rođen je 1958. godine, svoje prve nogometne korake napravio je u Jadranu, a igračku afirmaciju u kratkom razdoblju stekao je u Neretvi, iz koje je kao 20-godišnjak na inzistiranje Tomislava Ivića 1978. godine prešao u Hajduk. U sezoni 1978./79. Mišo je s Ivićevim Hajdukom donio titulu prvaka Jugoslavije na Stari plac.
U majici splitskih Bilih igrao je od 1978. – 1983. godine, u 206 utakmica postigao je 34 pogotka. Kao igrač Hajduka 7 puta nastupio je za reprezentaciju bivše države i jedanput bio strijelac (protiv Rumunjske), sudionik je Olimpijskih igara 1980. godine u Moskvi. U profesionalnoj karijeri igrao je još za Rijeku (kratko), za mostarski Velež (dvije sezone), te njemačkog drugoligaša Oberhausen (kratko).
U Pločama trenutno vrlo uspješno vodi ekipu NK Jadrana LP koji proživljava svoje zlatno razdoblje od osnutka. Na kraju tekuće godine, jedne od najuspješnijih od nastanka kluba, sjeli smo sa Mišom Krstičevićem i otvoreno razgovarali o svemu.
Dolazite iz sportske obitelji, kako su krenuli vaši prvi nogometni koraci?
Prve nogometne korake naučio sam na našoj Močvari. Močvara je bila naše igralište, sva sportska aktivnost grada tamo se odvijala. Prva utakmica odigrana za juniore Jadrana, kad sam imao 15 godina, igrala se na Močvari. Tada nije bilo škole nogometa, postojao je samo entuzijazam, treninzi koje sam svojevoljno odrađivao. Dobra volja i strast prema nogometu.
Koji vam je najdraži trenutak vaše nogometne karijere?
To je bio trenutak potpisavanja ugovora s Hajdukom. U to vrijeme Hajduk je bio daleko najbolji klub u Jugoslaviji, a sam potpis značio je za mene ostvarenje dječačkog sna, sreću i sigurnost. Transferi nisu bili kao sad na tri ili četiri mjeseca, već na četiri godine i svatko tko je pratio nogomet znao je tko igra za Hajduka odnosno tko su bila prva jedanestorica.
Potpisao sam svoje ime bez ijednog spomena novca, srcem i dušom, spreman dati sebe na četiri godine.
Moram nadodati i da je utakmica s Hamburgom ostavila poseban utisak u mojoj nogometnoj karijeri.
Možete li nam usporediti današnji nogomet, odnosno pristup igrača prema nogometu u odnosu na onaj za vrijeme vaše igračke karijere?
Ogromne razlike su u pitanju. Nekad su ugovori potpisivani i na sedam godina, danas smo na maratonu trčanja za novcima. Predsjednik kluba i trener su bile dvije figure koje su takoreći “drmale” klubom, igrači su disciplinirano slušali, dok danas vidimo promjene u pripremama, dolascima i odlascima na trening. Nekad igrači nisu puno profitirali od nogometa, danas igrači organiziraju privatne svečanosti poput svadbi, krštenja itd. što je nekad bilo nemoguće, jer je vladala apsolutna i isključiva posvećenost nogometu za vrijeme prvenstva.
Svjetski igrači poput Modrića ili Ronalda, rade i treniraju po cijeli dan i zato jesu tako dugovječni jer i sad u svojim godinama igraju. Prije je bilo nezamislivo igrati poslije tridesete godine, koliko sam godina i sam imao kad sam prestao igrati.
Koje su najistaknutije pogreške koje ste napravili tijekom trenerske karijere i što biste, da možete, promijenili?
Vodiš klub na jedan svoj način, na koji si ti sam formirao svoju trenersku crtu, a ona vuče dosljednost, liderstvo, odgovornost i znanje. Znanje skupljaš cijeli život i kao igrač i kao trener i znanje je onaj najvažniji trenutak jednog trenera, da predaje stečeno znanje i iskustvo. Obično na kraju utakmice uvidiš je li se nešto moglo bolje napraviti, zbrajaš i oduzimaš, a sam ishod ovisi i o kvaliteti igrača koju imaš, o kvaliteti uprave.
Ne osvajaju treneri prvenstva. To je timski rad i samo tako možemo požnjeti uspjeh. Učiš na greškama, ne možeš garantirati da će svih jedanaest igrača igrati u top formi. Kad nižeš uspjeh, dobar si trener, a ukoliko izostanu, loš si trener i tako na to gledaju ljudi “izvana”.
Je li se odnos medija prema vama promijenio nakon odlaska s mjesta trenera Hajduka?
Čim dođeš u Hajduk pedest posto ljudi je za tebe, pedeset posto nije. Nemam facebook, instagram, nisam na društvenim mrežama uopće, a kamoli da sam u njima aktivan. Nije da me ta sfera ne zanima, već bi se, da se njima koristim, morao fokusirati na stvari koje zapravo nemaju veze sa nogometom. Kad bi sad startao sa nogometnom karijerom sigurno bi imao nekoga bliskog tko bi mi taj dio posla odrađivao. Biti samo trener za mene je normalno, a da bi imao potporu, promidžbu, sigurno je da, posebice danas, trebaš imati dobar odnos sa medijima. Prezentiran u medijima, ma neka me nazivaju i pogrdnim imenima, ali to znači da sam živ, tu sam, prisutan. Nije važno što viču i galame.
Stvar je čovjeka da se na neki način formira, da se usredotoči na nešto, okrenuti se prema nogometu, treniranju, a danas smatram da mi je manjkavost to što tad, u vrijeme moje igračke karijere nisam imao PR stručnjaka. Ako te netko maltretira i ako se to opetovano ponavlja, svakako treba reagirati, u odnosu ne samo prema medijima već i s ljudima s kojima radiš. Dolazimo sad do trenerskog dijela; teze da trener treba biti prijatelj s igračima ili kako je govorio pokojni Ćiro da se treba potpuno dislocirati od igrača. Igrači danas komuniciraju putem medija, a ja sam trener starog kova.
Nogomet je danas druga uslužna djelatnost u svijetu, po količini novca koji zarađuje i svatko želi svoj dio kolača i sve je to lipo, ali onda nisi trener, onda si dio družine koja nema veze sa sportom. Trener treba biti pošten prema igračima. Mediji pišu o stvarima koje ljude zanimaju, ljudi vole ući u svačije živote i tko zna kakve nas situacije tek čekaju u budućnosti, no svakako mediji neminovno imaju itekakav utjecaj na živote svih nas.
Koliko se vaša obitelj žrtvovala obzirom da ste jedan dio karijere igrali u inozemstvu?
Najvažnije od svega je da sam u periodu života kad su mi djeca odrastala igrao doma i nije mi padalo na pamet da igram u inozemstvu, jer ako izgubiš obitelj, izgubio si sve. Ako dođe do nekog problema, teško ću utjecati na njega izvana, ovako sam bio tu, uvijek uz moju obitelj, kad je bilo potrebno sanirao sam greške, iskomunicirao problem, djelovao i sudjelovao kao što danas, kad su to već odrasli ljudi koji imaju svoje obitelji, sudjelujem u odrastanju svoje unučadi.
Javna ste osoba, kako se nosite s popularnošću i ono što ona neminovno nosi, a to su pohvale, a i kritike?
Još dok sam bio trener u Hajduka vrlo sam malo čitao u novinama ili na portalima, šta se piše o meni, radio sam svoj posao, kao i sad i znao sam da sam dobro radio kao što činim i dalje. Živjeti u Splitu i biti trener prve ekipe, a nitko mi nikad nije na ulici doviknuo ništa ružno dovoljno govori o meni. Svoj sam život živio maksimalno pošteno i taj pošten odnos prema igračima i ljudima dao mi je poziciju u kojoj se nikad ničega nisam bojao.
Da niste postali nogometaš, čime biste se bavili?
Studirao sam ekonomiju, a dodatni motiv za učenjem bio je taj što sam onda morao manje vremena provesti u vojsci što mi je osiguravalo više vremena za nogomet, tako da sam zapravo oduvijek fokusiran na sport.
Trenutno ste trener NK Jadran LP, stekla sam dojam da je Jadran postao vaš sveobuhvatan projekt, gdje vidite klub u budućnosti?
To je zaista istina, Jadran je moj klub i ovo je moj grad. Izuzetno mi je drago da u našem gradu postoji i rukometni klub u kojem se i cure mogu baviti sportom, a u našem klubu igra preko 250 djece. Kad navečer dođete na igralište, kad vidite koliko djece trenira to definitivno znači da smo uspjeli. Nije jednostavno svaki vikend organizirati autobus koji djecu vodi na utakmice, pripremiti hranu, opremu i sve što je potrebno, naravno sve uz pomoć i roditelja koji se također žrtvuju za svoju djecu. Klub je na dobrom putu da ostvari planove za bolju budućnost.
Najveći problem Jadrana je infrastruktura. Ograda napravljena prije pedeset godina bez grama željeza u sebi, teško da će još dugo odoljevati naletima bure, svlačionice za mlađe uzraste itd. sve su to pitanja koja treba itekako riješiti. Grad je pokrenio inicijativu po pitanju vlasništva da se ishode lokacijske dozvole koje bi nam omogućile sudjelovanje u europskim programima i tad bi se nešto pokrenulo i napravilo. Da se nije napravio pomoćni teren djeca ne bi imala gdje trenirati. Puno se stvari dosad napravilo, a nadam se da će se s vremenom krenuti u izgradnju stadiona, svlačionica i to je dio mog plana.
Želim da klub bude stabilan, a sigurno hoće sa Tihom, Perom i Nikolom (Tiho Krstičević -predsjednik, Petrit Dulaj – sportski direktor, Nikola Beidenegl – tajnik, op.a.) trojkom koja uz ostale ljude koji pomažu klubu, itekako radi na boljoj budućnosti svih igrača i samog kluba. Sport vuče razvoj cijelog grada. Svaki grad je poznat po sportu, kulturi i glazbi, tako je tendencija svih nas da Ploče budu poznate po tome što su i što će tek iznjedriti itekako kvalitetne igrače. A moj cilj da im se omoguće za to najbolji uvjeti.
Nadavno odigrana utakmica Hajduka i Jadrana za mene je imala poseban značaj. Utakmica je završila u jednom skladu i to mi je bilo najveće zadovoljstvo, nije bilo nereda, dapače ljudi su aplaudirali i jednima i drugima, a na tribinama je bilo preko pet tisuća ljudi.
Često vam spočitavaju vaš temperament, smatrate li je li vam on prednost ili mana?
Teško je obuzdati emocije. Imaš trenera koji sjedi i ne govori ništa, imaš i onih koji dišu s ekipom, nema plana da nešto mora biti na određeni način izvedeno. Znam koji put opsovati, nisam ni tup ni glup da ne znam da to nije u redu. Živio sam u Iranu gdje se takav način izražavanja emocija apsolutno ne tolerira, a znao sam i tamo, na terenu opsovati. I svi bi se nasmijali, naučili su na moj mentalitet i temperament. Nije to nešto s čim se pohvališ, ali to je jedan trenutak, izljev slabosti ili nezadovoljstva, koji prođe u sekundi. Na kraju utakmice zagrliš i poljubiš svoje igrače i tu završava sva loša priča.
Koliko vam laska činjenica što ste strijelac posljednjeg gola Hajduka na Starom placu?
Za mene jedan prekrasan moment iz prošlosti za koji u tom trenutku nisam znao da će biti upisan u povijest. Na toj Plinari koja je iznjedrila toliko igrača i legendi, dogodio se taj trenutak koji ostaje trajna uspomena, taj jedan put što se dogodi jednom u životu, meni se dogodio i zato je to neopisiv događaj iz moje igračke karijere.
Vidite li se u budućnosti u Pločama ili ćete prihvatiti inozemne ponude?
Ne trčim za ničim. Prioritet je da klub u Pločama bude stabilan i organiziran. Nemam potrebu nigdje ići u potrazi za materijalnim. Dok god osjećam zadovoljstvo i sreću odlaskom na trening s igračima znam da sam na pravom mjestu.
I za kraj pitanje od životne važnosti svim Dalmatincima, hoće li Hajduk biti prvak sljedeće godine?
Mišljenja sam da bi svima u Hrvatskoj laknulo da Hajduk postane prvak Hrvatske. Ove godine Hajduk to i zaslužuje, ima jednu divnu energiju ljudi koja dolazi na stadion i podržava klub, a ja sam znam kakav je to gušt i osjećaj kad je Hajduk prvak Hrvatske, nadam se ovog proljeća da će zadržati pozitivna atmosfera kakva trenutno vlada unutar svlačionice i da će nam se želja da Hajduk osvoji prvenstvo i ostvariti.
Razgovarala: Eleonora Doboš
Naslovna foto: Tom Dubravec
