By 
Proteklog je tjedna, s malim zakašnjenjem, u prostoru ‘Prokulture – Kuće jezika i kulture‘ na Peristilu obilježen stoti rođendan hrvatskog živućeg velikana Miljenka Mikea Grgića, čovjeka koji je promijenio vinarsku kartu svijeta. Kako je tamo bilo čitajte OVDJE.
Prigoda je to da se prisjetimo biografije ovog svjetski poznatog Hrvata, rođenoga 1. travnja 1923.godine u mjestu Desne u dolini Neretve u Hrvatskoj, u ruralnoj obitelji koja je posjedovala mali vinograd i vinariju. Miljenko je od najranijeg djetinjstva učio vještine vinarstva pomažući obitelji.
“Kada sam imao tek dvije i pol godine, pio sam vino pomiješano s vodom”, prisjetio se Grgić za portal Dijaspora. “Ljubav prema vinu pratila me na studiju Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao sam 1954. godine, smjer enologija i vinogradarstvo”, kazao je vinar.
Godine 1956. emigrirao je u Kanadu, s oskudnim znanjem engleskog jezika i bez novca. Dok je dvije i pol godine čekao američku vizu, radio je kao konobar u kafiću koledža Vancouver za 60 dolara mjesečno, a kasnije u tvornici papira. Cijelo to vrijeme Grgićev san je bila Kalifornija, vinogradi i vinarstvo.
Njegova rodbina u Seattleu i nećak rođen u Americi, koji je bio katolički svećenik, uspio je uspostaviti neke kontakte za njega u vinskoj dolini Napa, gdje je stigao na vrijeme za berbu 15. kolovoza 1958. Odmah je počeo raditi za vinara Lee Stewarta u vinariji Souverain, a šest mjeseci kasnije i za Christian Brothers u njihovoj proizvodnji pjenušca.
Godine 1959. ostvaren je prvi važan korak ka njegovu životnom snu kada se pridružio Andréu Tchelistcheffu u Beaulieu vinogradu. Grgić je tamo proveo devet godina, kao glavni kemičar zadužen za kontrolu kvalitete. Mike i André su uspjeli pronaći poseban ekstrakt kvasca koji je dobro komplementirao vina Beaulieu. Kroz eksperimentiranje s američkim i francuskim kvascima, napravili su “French White” sortu koja je postala presudnom u vrhunskoj proizvodnji najbolje kapljice, piše Dijaspora.hr.
Nakon skoro desteljeća u Beaulieu, Grgiću je ponuđena pozicija vinara i kemičara za kontrolu kvalitete u vinariji Robert Mondavi u Oakvilleu, gdje mu je plaća bila 1.000 dolara. Tamo je Mike imao priliku eksperimentirati s najmodernijom opremom vinarija u Kaliforniji – od roto spremnika i centrifuge do vakuumskih filtera. Eksperimentiranje s hrastovim bačvama za Mikea je bilo vrlo važno. Od svih vrsta koje su mu bile dostupne, vremenom je zavolio tip Limousin kojeg je najviše preferirao i kojeg i dalje koristi za proizvodnju svog posebnog stila Chardonnaya.
Godine 1972. Grgić odlazi od Mondavija i postaje suvlasnik vinarije Chateau Montelena. Njegov zadatak bio je redizajnirati i obnoviti zapuštenu vinariju s 90-godišnjom tradicijom, te ugraditi novu opremu. Imao je punu slobodu stvoriti svoj stil umjetnosti vinarstva. Napustio je strojeve i postao “vinski sitter” za “uzgajanje vina”. Njegovo prvo vino u Monteleni, Johannisberg Riesling iz 1972. godine, donio je prvu nagradu na testiranju Los Angeles Timesa 1974. godine.
“Svake godine smo proizvodili četiri vrste vina: cabernet Sauvignon, zinfandel, johannisberg rRiesling i chardonnay. Inicijala želja bila je fokusirati se samo na cabernet sauvignon. No, na ugodno iznenađenje svih, naš chardonnay vrlo brzo osvaja mnoga prva mjesta na uglednim degustacijama. Na poznatoj slijepoj degustaciji s dvjestogodišnjom tradicijom u Parizu u svibnju 1976. taj chardonnay pobjeđuje ispred drugih šest kalifornijskih i četiri prestižna francuska”, otkrio je Grgić.
Iako je oduvijek želio imati vlastitu vinariju, taj san ostvario mu se 1977., kada je s partnerom Austin E. Hillsom , kušačem kave i vlasnikom nekoliko vinograda, osnovao vlastitu “Grgich Hills Estate“ vinariju. Hrvat je posjedovao vještinu i stručnost proizvodnje vrhunskih vina, dok je Hills imao iskustva u poslovanju i financijama.
Vina Grgich Hillsa bila su impresivna već od prve berbe. Njihov chardonnay 1977. proglašen je najboljim na svijetu na “Great Chicago Chardonnay Showdownu”. Chardonnay iz Grgich Hillsa 1979. godine poslužen je u Bijeloj kući 13. listopada 1981., dok je chardonnay iz 1978. poslužen kraljici Elizabeth II. u Bijeloj kući 1983. Na raznim vinskim natjecanjima i sajmovima od 1988. do 1989. chardonnay iz 1986. dobio je šest zlatnih medalja.
“Njegovi chardonnayi nisu samo stilski jedinstveni i privlačni, nego i zadivljuju svojom sposobnošću da graciozno stare, dok mnogi drugi kalifornijski chardonnayi gube posebnost u roku od nekoliko godina”, napisao je vinski stručnjak James Laube u časopisu The Wine Spectator.
Kako se vinarija Grgich Hills širila, rastao je i broj zaposlenika. Miljenko je rekao da nikada nikoga nije otpustio, čak i ako je pogriješio… “Ako netko pogriješi, odvedem ga na stranu i razgovaramo o tome zašto se to dogodilo i da pronađemo najbolji način da se to više ne ponovi”, istaknuo je.
Tek nakon osamostaljenja Hrvatske, 1996. godine u Trsteniku na poluotoku Pelješcu osniva svoju novu modernu vinariju “Grgić vina“ s ciljem proizvodnje vrhunskih vina kao spoj višedesetljetnog iskustva i tradicije s najmodernijom tehnologijom. Kupio je najbolju dostupnu opremu i brodom isporučio spremnike od nehrđajućeg čelika (proizvedene u Santa Rosi u Kaliforniji), automatsku liniju za punjenje, mikrofilter za sterilno punjenje boca, cijelu laboratorijsku postavu i sustav klimatizacije kako bi se osigurala odgovarajuća kontrola temperature. Nove hrastove bačve uvozile su se iz Francuske.
“Oduvijek sam sanjao vratiti se kada Hrvatska stekne neovisnost”, ponovio je Grgić mnogim prijateljima koje je ponovno sreo nakon više od 40 godina. Prva berba održana je 1996. godine, i to bijelog vino pošipa i crnog vino pod nazivom plavac mali. Pošip je napravljen od grožđa koje se stoljećima uzgaja na otoku Korčuli.
Zanimljivo je spomenuti i da je, kada je tek stigao u Kaliforniju, primijetio izvanrednu sličnost između grožđa zinfandel i hrvatskog plavca malog. Trideset i pet godina kasnije, pri ponovnom posjetu Hrvatskoj 1993., sa sobom je uzeo nekoliko uzoraka lišća i grozdova zinfandela za usporedbu s plavcem malim. Bio je duboko uvjeren da je to zapravo isto grožđe. Sveučilište California u Davisa istraživalo je enološko podrijetlo zinfandela, piše Dijaspora.hr.
“Ako treba istaknuti neku značajnu razliku između okusa plavca malog i kalifornijskog zinfandela, treba reći da hrvatska verzija djeluje nešto elegantnije”, izvijestio je Terry Robards iz Hrvatske u svom velikom članku iz 1996. o otkriću “Zinfandel – misterija riješena”. “Skriveno pod burnom poviješću, nestabilnom politikom i dugotrajnim pogrešnim percepcijama, pravo podrijetlo američkog grožđa zinfandel ostalo je skriveno – sve do sada. Sada je misterija očito riješena. Niz novootkrivenih dokaza ukazuje na to da je zinfandel došao iz današnje Hrvatske. I kako Miljenko Mike Grgić uvjerljivo prikazuje: ‘To je područje u kojem je Zinfandel rođen’.”
