By Vrlo je vjerojatno da ste rijetko kada imali priliku susresti se sa ovim osebujnim prirodnjakom i duhovnjakom, kako za sebe voli reći.
Marko Barbir naime, obiteljski je čovjek koji se nakon završenog studija u Zagrebu, smjer Promet, odlučio vratiti u svoj rodni kraj u Baćinu i baviti se stočarstvom.
Ima svoje koze, ovce, krave i kokoši, radno vrijeme nema jer od ranih jutarnjih sati odlazi autom na Crpale odakle, ovisno o godišnjem dobu, odnosno biljkama i cvatnji, prati stado na pašnjake.
Dnevno pređe i preko deset kilometara i rijetko kad ima ikakav kontakt s ljudima. Zajedno sa svojom obitelji ima svoj OPG gdje proizvodi mladi kozji i tvrdi mrvljeni sir, sirutku, imaju svoje kozje mlijeko, kozletinu i janjetinu, a u zadnje vrijeme se bave i poljoprivredom i pčelarstvom pa su proširili svoju ponudu i na med i suhe smokve.
Kad si cijeli dan u prirodi jednostavno se s njom i stopiš i postaneš dio nje, a Marko je u prirodi i uz životinje od svoje pete godine kada je sa svojim ocem Vjekoslavom odlazio na ispaše.
Danas mu pomaže supruga Maja, koliko joj to obaveze uz troje djece Franu (7 godina), Lille (5 godine) i Emily (2 godine) dozvole, ali često znaju svi zajedno otići u prirodu i do svog tora u kojem imaju preko stotinu koza i isto toliko ovaca.
Marko se jedini od djece Mirjane i Vjekoslava Barbira nastavio baviti stočarstvom i poljoprivrednim djelatnostima, kao i klesanjem kamena što mu je, kako je rekao za Klik Ploče, ljubav od djetinjstva.
Vrijedi spomenuti kako je višegodišnji prvak u drevnoj pastirskoj igri plokanje, koja se održava svake godine krajem svibnja u starom selu Franići u Baćini.
Možda niste često susreli Marka Barbira Đalu, ali ova priča potvrđuje kako je on svugdje oko nas, na svakom koraku u prirodi, utabao svoj put kako bi se malo tko danas odlučio, da bi baš tim teškim ali ipak slobodnim putem išao.
Nema radno vrijeme, godišnje odmore ni bolovanje, ali živi svaki dan stopljen s prirodom, vjerojatno slobodniji od svih nas koji smo stolicama i zgradama vezani za posao, ali ne može svatko ni biti Marko.
To je nešto s čim se rodiš i u genima nosiš, što zahtijeva veću hrabrost i žrtvu jer sve više koračamo ka modernom dobu koje teško da i jedva poznaje obrise jednog pastira, čiju sliku ipak Đale čini živom.
Tekst i foto: Klik Ploče©
