By Da biste odradili Maraton i uspješno savladali 22 kilometra dugu dionicu do Ploča potrebno je 9.000 zaveslaja, a to nije ni blizu jednostavan pothvat. Zbog toga je Maraton lađa, barem u neku ruku, dokaz izvrsnosti i potvrda pripadnosti najboljem što Neretva može ponuditi, iako Maraton i nema puno dodirnih točaka s pravom tradicijom.
Lađa je spora, široka i pruža velik otpor vodi, tako da nije baš pogodna za utrke. Konstrukcijom je prilagođena naprosto onome čemu je u originalu i služila — prijevozu tereta. U lađi se prevozio tovar svake vrste: od poljoprivredne opreme, preko žive stoke, do onoga što se ubralo u poljima u delti Neretve. Tako napunjenoj lađi nije bila presudna brzina nego to da može tri ili četiri tone tereta sigurno prevesti s polja do kuće.
Zapravo, često se lađom nije ni veslalo nego je po Neretvi putovala ‘lancanjem’: u suštini, žene bi s obale vukle brod konopima ili lancima, a muškarac bi kormilario i upravljao brodom koji je polako putovao rijekom. To nema puno veze s današnjom utrkom, u kojoj veslači u pozi sličnoj onoj u kakvoj veslaju kajakaši u jednokleku odrade 70 do 80 zaveslaja u minuti.
Međutim, Maraton lađa nije povijesna rekonstrukcija života na delti Neretve. On je — kako je to Robert Knjaz lijepo objasnio u sloganu serijala Najveće svjetske fešte u koji je uključio i Maraton — tradicija i ponos, spomenik onome što je taj život ostavio u nasljeđe.
Još važnije, Maraton lađa je iskonski sport.
Lišen svega materijalnog i sveden na borbu čovjeka prvo sa samim sobom, pa onda s uvjetima, a tek onda sa suparnicima. To je sport koji pripada lađarima i onima koji ih prate uz obalu dok veslaju brzinom koja je tek nešto malo veća od brzine hoda; to je sport koji pripada lokalnoj zajednici koja živi za njega i ne treba male pobjede u etapama da bi održala motivaciju, jer za dobar broj veslača on znači stvarno sve.
Pet do šest ekipa se za Maraton sprema ozbiljno, cijele godine sa 150 ili više treninga kao što su se spremali dečki iz Udruge lađara Zagreb. Njihova ambicija je rezultatska, oni dolaze s ciljem da Maraton i osvoje, a motivacija im je toliko jaka da lomi onu ljudsku potrebu za malim pobjedama koje daju potvrdu ispravnosti i obnavljaju motivaciju.
Međutim, suština Maratona je onih desetak ekipa koje se povremeno spremaju dva ili tri mjeseca tako da izađu na rijeku kad je lijepo vrijeme i odveslaju toliko da budu relativno spremni. Oni znaju da nemaju realne šanse nositi se s lađama koje su se spremale cijele godine i koje su prošle gotovo pa profesionalne pripreme.
Samo, oni su iskonski sportaši. To su koji žive Neretvu i kao ambiciju imaju održavanje kulta Maratona i zato veslaju, zato odrade svojih 9.000 zaveslaja i svi se barem malo nadaju da će ući u Crnu Riku na prvom mjestu i da će biti heroji ulice.
Jer to je prava draž Maratona – svi su isti i na ta dva sata koliko će trajati utrka svi imaju jednaku šansu vratiti se u matično mjesto sa štitom pobjednika. Ekipe spremne nakon radnog dana otrčati 10 kilometara po snijegu i onda odraditi teretanu u nevjerojatnoj demonstraciji snage volje i ekipa Torcide Ploče, ljudi koji sa sobom u lađu stave par gajbi piva i roštilj na kojem peku meso i kojima je jedini motiv dobra zajebancija — svi su isti. Svi su lađari i svima je ta utrka postala dio identiteta.
I kako god današnji Maraton završio, taj kraj je u suštini tek početak priprema za onaj idući jer riječ je o iskonskom osjećaju sporta, o maratonu volje koji nagrađuje sav uloženi trud.
