By Martina Burića ne treba posebno predstavljati, malo tko je uspio pobjeći njegovom objektivu, sveprisutan je na svim važnijim gradskim događanjima. U razgovoru za Klik Ploče otkrio nam je da se fotografijom počeo baviti sasvim slučajno. Ona mu je postala hobi kojim se rado prepušta svaki slobodan trenutak. Možda neki od vas nisu znali, naš sugovornik osim što se bavi fotografijom, u profesionalnoj karijeri je – vatrogasac.
Martine, kako bi opisao svoj poziv, kakav je posao biti vatrogasac? Osim što je plemenit, što on za tebe znači?
Kao i svaki drugi posao samo što je za mene biti vatrogasac najdraži posao na svijetu. Profesionalni vatrogasac ne samo da je stručna i uvježbana osoba koja obavlja intervencije u požarima, već spašava ljude, životinje i imovinu ugroženu poplavama, potresima, olujama, prometnim nesrećama i drugim opasnim situacijama. Nije jednostavno, a niti imalo lako svjedočiti teškim situacijama, ali je zato osjećaj da sam nekome pomogao, jedan od ljepših koje sam doživio.
Naši čitatelji upoznati su već sa tvojim divnim fotografijama.Kaže se da fotografija govori tisuću riječi, zašto si se počeo baviti fotografiranjem i što želiš izreći svojim slikama?
Sasvim slučajno, nisam imao u planu baviti se fotografijom, fotoaparat je jednostavno, volim reći, pronašao mene i otada smo nerazdvojni – govori nam Martin kroz smijeh.
Fotografija mi je hobi kojim se opuštam i prepuštam slučajnostima da poslože stvari na svoje mjesto. Dakle, kadar koji slikam pronađe mene bez da ga tražim.
Živimo u instant svijetu uređenih fotografija, gubi li se onda fotografija kao profesija?
Nipošto! Profesionalni fotograf je posao kao i svaki drugi i unatoč razvoju tehnologije, preplavljenosti fotografija po društvenim mrežama, opstat će, u to sam siguran.
Sigurno si doživio niz anegdota pokušavajući “uloviti” pravu fotografiju, možeš li podijeliti našim čitateljima neku koja ti je ostala posebno upečatljiva?
Zaista sam svakakva iskustva doživio pokušavajući “uloviti” dobru fotku, a ako moram izdvojiti jednu onda bi to bio izlazak mjeseca na Trovru.
Vozio sam se magistralom kroz Stablinu i ugledao mjesec kako prelazi ispod križa. Naglo sam zakočio, a iza mene je bio šleper koji se jedva zaustavio da me ne udari. Produžio sam do Studenca, okrenuo se i vratio na prikladan parking i uhvatio par slika tog izlaska.
I dan danas mi je žao vozača šlepera. U mislima vrtim sve moguće psovke koje su bile upućene na moju adresu – šali se Martin.
Za grad Ploče se pisalo po medijima da smo najružniji grad na Jadranskoj obali, a iz tvog oka promatrača detalja i panorame, što bi rekao kakav je naš mali grad?
Ljepota je u oku promatrača. Muha će na livadi vrlo vjerojatno pronaći govno, dok će pčela i na gomili gnjoja pronaći cvijet – slikovit je fotograf.
Svatko nosi sa sobom i u sebi svoj vlastiti svemir i tumači svijet oko nas upravo kroz taj svemir. Živimo u prekrasnoj dolini, gdje imamo more, rijeku, ušće, jezera, planine i poluotok Pelješac. Kroz naš kraj se isprepleće bogata povijest i prekrasna priroda.
Upravo nakon objave da smo najružniji grad zahvalio sam im se na besplatnoj reklami. Svatko tko pročita i dođe s namjerom da vidi “najružniji grad na Jadranu” ostat će ugodno iznenađen, kao što sam i sam iznova iznenađen svakim kadrom kad god približim oku svoj fotoaparat.
Autor: Eleonora Doboš
