By 
Svako naše malo smišno misto jema svoje stvari, jema porte, jema pjace, jema kale, a Gradac i više od toga. Međutim, nekad je važnije ono što se nema, prenosimo reportažu Slobodne Dalmacije.
– Gradac nikad nije ima ćaću i mater! Najveće smo misto u općini, a nikad nismo imali svoga čovika za načelnika Općine.
Neman ništa protiv Matka Burića, on je izuzetak koji čini razliku. Najveći problem Gradca je što fali ljudi. Svak bi iša živit u London, a ne znaju da tamo živi 10 milijuna ljudi. Baš im fali jedan naš iz Gradca – kaže Željko Žderić.
Željko Žderić: Fali nam ljudi
Zaboravljeni od države
– Meni odgovara što ovdje nema puno ljudi. Dok su mi djeca odrastala, nikad se nisam brinuo gdje su ni s kim su jer Gradac je sigurno mjesto za život.
Teško je i nabrojiti što se sve promijenilo u posljednjih pet godina, ali bolje je i čistije.
Zasluge za to nedvojbeno pripadaju sadašnjoj vlasti. Starija generacija političara nije znala ni upaliti kompjutor, a sad dobivamo financijska sredstva iz EU-a, renoviraju se šetnice, plaže, vidikovci, igrališta… Jedino bih volio da naši komunalci imaju primjereniju plaću za posao koji obavljaju. Nažalost, svjestan sam da država ne potiče manje općine – kaže Ante Kuran.
– Zašto ne pišete nešto zanimljivo o svijetu? Ja bih volio pročitat nešto o Borneu – kaže Željko.
Za razliku od Bornea. čije su obale uglavnom nepristupačne, plaže u Gradcu dostupne su kako ljudima, tako i psima. U planu je i dodatna plaža koja bi bila ograđena i gdje bi se vlasnici pasa mogli kupati zajedno sa svojim ljubimcima.
Nema sumnje da će mnogim turistima koji putuju s kućnim ljubimcima to biti dodatni plus pri odabiru destinacije za ljetovanje. Ono što je ostalo isto (ili je čak i gore) odnosi se na prometnu povezanost Gradca s ostalim mjestima.
– Trenutno postoje samo dvije-tri linije koje povezuju Gradac s Makarskom. Razgovarala sam s direktorom “Prometa Makarska”, no kaže da im se ne isplati uvoditi dodatne linije jer nema ljudi. Ista situacija je i u smjeru Dubrovnika.
Ako izuzmemo taj segment, promjene nabolje su vidljive, no priželjkujem ih i više. Voljela bih da postoji veća mogućnost zapošljavanja, i to ne nužno u turističkom sektoru.
Rođena sam u Sarajevu, gdje sam i završila Akademiju, a u Gradac sam se udala prije desetak godina. Bavim se slikarstvom i kiparstvom, a u posljednje vrijeme dosta sam angažirana kroz razne umjetničke projekte; oslikavala sam murale na području Općine, zatim prostorije vrtića i teretane, a moj najnoviji projekt je spomenik fra Aleksandru Ribičiću, koji radim za Općinu Gradac.
Mozaik na stepenicama u Ulici Stjepana Radića također je nešto što ostaje kao vidljivi trag moga djelovanja i drago mi je što sam i sebe utkala u ovo mjesto – kaže Adna Bakija.
Neki su u Gradac došli zbog ljubavi, neki zbog posla, no svi žele ostati.
– Rodom sam iz Vrgorca, a u Gradcu živim i radim već osam godina. S obzirom da ovdje živi oko tisuću ljudi, mislim da je društveni život i više nego bogat.
Imamo novu knjižnicu, teretanu, salon za masaže i kozmetičke tretmane, dućan, poštu, kafiće i ono najvažnije – vrtić. Raznolikosti ponude pridonose i mnoge udruge. Udruga “Sun run” ovog će proljeća organizirati polumaraton, a HPD “Adrion” za naše najmlađe organizira kampiranje i izlete, djeca uče postavljati šator i snalaziti se u prirodi. Uza sve navedeno, mislim da su najveće bogatstvo Gradca ipak ljudi. Dobri su, plemeniti i složni. Ima i mnogo osebujnih ličnosti o kojima bi se mogla knjiga napisati.
Izvori zaraze
Nažalost, ono što ne valja kudikamo je ozbiljnije i gotovo da premašuje ono što valja. Naime, devastirana odmarališta su izvori zaraze i opasni su za život.
S krovova otpada materijal i pravo je čudo da dosad još nitko nije stradao – rekla nam je zaposlenica u pošti Marijana Živković.
A ako se i dogodi da nekog s krova nešto pogodi? A moj bože, šta država može? Al’ je na Borneu bolje…
