By Na samo sat i pol vožnje od Splita nalazi se – oaza iz snova; upravo to je definicija za one koji nisu željni mora, vrućeg pijeska na plaži, a ni gužva im baš nije srcu mila, piše Lenka Gospodnetić za Slobodnu Dalmaciju.
Osvježenje se nalazi onkraj meke granice, mjesto radnje je kupalište Bililo u Hardomilju, nadomak Ljubuškog u Hercegovini, granični prijelaz Orahovlje, može i Crveni grm. U Bosni i Hercegovini, iako domaći ljudi radije ostaju na polovičnoj geografskoj odredbi, samo Hercegovina i svima jasno.
Bililo je prizor iz bajke (kao i, recimo, slapovi Koćuša ili Kravica, također u Hercegovini), unekoliko podsjećaju na naše slapove Krke, ugođaj je sličan.
Razlika je, međutim, što je u Hercegovini niža razina ekološke zaštite, ekologija je prepuštena prosudbi i savjesti pojedinca, a kupanje je dozvoljeno posvuda. Zbog toga je Kravica malo i “platila buletu”, naime doživjela je preinake zbog proširenja sunčališta, što bi iz perspektive osviještenog građanina Europske unije bilo nezamislivo. No, kapaciteti za posjetitelje sad su veći, a Kravica – zauvijek izmijenjena…
Koćuša je popularna gastro destinacija i maleno izletište, dok je Bililo sve – samo ne kupalište. U čemu je vic? Odgovor nudi simpatična Nikolina Gadže, vlasnica tamošnjeg restorana, niklog na suprugovoj djedovini.
– Nekad je ovo bilo kupalište, ali ne bilo kakvo, nego – muško. Muško kupalište Bililo, jer nije bilo prikladno da se zajedno miješaju žene i muškarci, a onda je s vremenom jednostavno prestalo bit kupalište. Tko zna zašto…
Da budemo pošteni, ima tu dolje, iza restorana nizvodno niz Trebižat nešto ležaljki, čamčić. Ali nekako je svima milije ovdje doć pojest negoli se kupat – primjećuje s izvjesnom dozom zadovoljstva.
Kupalište smo posjetili “za sveca”, lijepog dana užežin ljeta, kad katolici časte svetoga Antu. Bililo je već oko podneva skoro popunjeno, ali taj je šušur uz rijeku i osvježavajući šum slapića daleko od poimanja ljetnog šušura na komercijalnoj morskoj plaži.
Kao pčele-radilice u dobro uhodanom mehanizmu, vojska konobara neumorno iznosi velike pladnjeve s jednostavnim jelima: uglavnom mesom s roštilja, krumpirom i salatom. Miriše “ko duša”; spadamo u tipove koji nisu baš ni od doručka u uru koja tek dijeli jutro od dana, pa ipak, zazubice nisu izostale. Meso mora biti friško, pomislimo, kao i ostale namirnice, kad je promet takav već u prvom dijelu dana. Neki čak piju i kavicu već nakon tog ranog ručka, marende, kako vam drago.
– Vi ste iz Slobodne Dalmacije? Stvarno, jel moguće? Jao, sad sam se naježila! Ja sam rodom iz Dalmacije, rođena u Gradcu, i gosti iz Dalmacije – a ima ih puno – posebno su mi dragi. Vidjeli ste registracije: Ma, Ma, Du, Du… Eh, da sam barem znala da dolazite! Danas nam je Sveti Ante, bila je misa, vidite kol‘ko je ljudi, ne stignem se ni prekrstit – veselo “negoduje” gazdarica Nikolina, koja radi ravnopravno s ostatkom osoblja. Nema tu prostora za gazdovanje, kad je gužva svi trebaju zasukati rukave.
Velimo da smo se pokušali najaviti, ali bez uspjeha.
– Jes, moguće da nismo čuli telefon, ovdje vam je najsigurnije doć ranije, inače se dogodi da nema stola, ko danas. Najviše je gostiju, normalno, vikendom i vako, kad je svetac, Ante, Velika Gospa… Ostalim danima nema problema – upućuje nas.
Suprug Dragan taman je stigao “dati ruke”, potvrđuje da Bililo radi dobro – ali samo tijekom udarna dva ljetna mjeseca. Specijalitet kuće je plata Bililo, cijene su slične kao u Hrvatskoj – ali izražene u konvertibilnim markama – čitaj, duplo je sve jeftinije. Zapravo, jeftinije je i više nego dvostruko, cijene su (nekome tko dolazi iz Splita) smiješne.
– Plata miješanog za četiri osobe je u stvari normativom jaka za osmero! – veselo će gazdarica, a mi u šoku i nevjerici uočavamo da to brdo hrane stoji manje od 40 eura. Hej, četiri do osam odraslih ljudi jede za nekih 37 eura meso i pomfrit! Nevjerojatno.
– Nismo gramzivi, na lijepom smo mjestu i ovo malo vremena što radimo, radimo dobro. Zato i imamo već godinama stalni tim konobara, a zimi ionako radimo nešto drugo, imamo svoje poslove – kazuje gazdarica Gadže, pa nam šapne koliki je honorar konobarskog tima. Navikli smo već da u Hrvatskoj većina konobara i čistačica (kao deficitarni kadar) zarađuje više od liječnika, ali cifra nas je svejedno uspjela “izbiti iz cipela”. Iz diskrecijskih razloga nećemo iznositi točan podatak, ali toliku plaću, prilično smo sigurni, nemaju ni konobari na Hvaru ili u Dubrovniku.
– Zasad se, vidite, pokrivamo iz svog bazena, nema potrebe za uvozom radnika iz Nepala ili Makedonije, ali u Hercegovini dosta rade kuhari iz Srbije. Jako su sposobni – hvali Nikolina komšije. Konobari se zafrkavaju, atmosfera je skoro familijarna, a dobra vibra iz kužine i sa šanka “prelijeva” se i na stolove, kao slapići Trebižata preko kamenja Bilila. Zato sve dobro štima.
Cijene su takve da je na Bililu Hrvatima vrlo povoljno jesti, dok se s herceg-bosanskim plaćama to može povremeno. Srećom, Ana Herceg (30) i suprug joj iz Ljubuškog (nastanjeni blizu Bilila) rade oboje – u Hrvatskoj, pa imaju solidne plaće (za hercegovačke pojmove). Ona i sama radi u ugostiteljskom sektoru hotela-visokokategornika u Makarskoj, suprug je na državnoj službi u Vrgorcu. Kažu da im je na Bililu super…
Za dobar stol s pogledom na slapove zadovoljno se smjestio i umirovljenik Marko Puljić (61) iz Stoca. Pije kavu čekajući da mu se za ručkom priključi familija; danas je za njega posebno lijep dan. Em je Sveti Ante, em mu je stigla kćer iz Njemačke; kud ćeš ljepše…
– Taman sam s mise, fino i ogladnijo. Miješano meso je ovdje super, veselim se i jelu, a pogotovo mojima koji će se uskoro okupiti za stolom – iskren je vojni umirovljenik Puljić.
Nažalost, nismo stigli ručati zbog drugih obveza, ali vjerujemo na riječ – štoviše, provjerit ćemo uskoro i organoleptički. Za kraj pozdravljamo gazdaricu Nikolinu udanu Gadže, a ona nam šapnu:
– Znate šta je meni ovde najvažnije? Zadržat djecu tu, na svome. Imam petoricu sinova, meni je 43, najstariji je već stasao za ženidbu, ima 23. Što bi negdje drugo išo pored ovoga? Nigdje nije ljepše neg kod kuće, na svojoj grudi – tiho će majka pet hrvatskih sokolića, u nadi da će sviti gnijezda – gdje i ona.
Konobari i gazde rade ravnopravno: Jurica Mandić, Nikolina i Dragan Gadže i Lučija Babić
Foto: Nikola Vilić/Cropix
