By Pratili smo ovoga ljeta njegove kulinarske avanture gdje je svojim umijećem oduševljavao najveće zvijezde današnjice. Coppola, Costner, Voight, Kidman.. bili su glavne face filmskog festivala u Cannesu, no ništa manja nije bio ni naš Danijel.
Pločanin Danijel Štrbić, priznati je kuhar koji je u dosadašnjoj karijeri imao priliku pripremati jela za mnoge slavne i poznate osobe. Kad ne kuha i ne putuje vrijeme provodi sa svojom obitelji, a najdraži su mu oni sati provedeni u njegovim Pločama sa kćerkicom Melani. Iskoristili smo njegov boravak u rodnom gradu za razgovor.
Danijele, svoje prve temelje kuhara stekao si u srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića Ploče. Što ti je sve pružilo školovanje, smatraš li da naša srednja nudi dobru stručnu praksu?
Nalazimo se u takvoj sredini da nismo imali mogućnosti puno birati. Radili smo sa onim što smo imali. U vrijeme mog školovanja u Pločama, budžet po jednom učeniku je bio dosta manji nego što je danas.
Sa jednom namirnicom svi smo morali vladati i trudili smo se iskoristiti maksimalno ono čime smo raspolagali. Imali smo dobrog mentora koji nas je ispravno usmjeravao. Na takav način počneš poštivati sve ono što dobiješ. Smatram da su to bili bitni prvi koraci.
Što se tiče današnje prakse, u našoj školi kuhinja je dosta modernija. Aparati su se promjenili i time je olakšano kuhanje, kao i samo održavanje kuhinje. Osobno bih povećao školsku parksu, a odbacio neke predmete koji su (po meni) manje potrebni, a više bih se bazirao na samo kuhanje. Smatram da jedan dobar mentor može dosta utjecati na učenike, a to znači i da je sam mentor i/ili profesor dovoljno motiviran da prenese znanje i vještine.
U većim gradovima učenici idu na izlete u druge škole, uče njihovu kulturu, običaje, pa zašto i mi ne bi počeli primjenjivati takvu praksu jer to su temelji. Na takav način dobivamo kvalitetnu osobu koja nije isključiva i samim time će imati širok spektar mogućnosti za odabir namirnica za kuhanje i jelo.
Danas živiš svoj san, chef si na 40-metarskoj jahti na kojoj kuhaš za mnogobrojne poznate i slavne osobe. Što je sve vodilo do tog posla iz snova?
Pa sigurno ljubav prema onome što radim. Upornost je najbitnija, a usudio bih se reći i strah jer imao sam trenutaka kada sam jednostavno htio “okačiti pregaču” i odustati od svega. Na svu sreću to se ipak nije dogodilo.
Kako bih ostvario svoje ciljeve, ne samo ja, nego i bilo tko drugi, dosta moraš riskirati, znati kad nešto treba gurati, a kad odustati i konstantno ulagati u sebe. Takav je život.
Kakav osjećaj u tebi izaziva priprema hrane za nekoga tko je slavan i/ili tko može utjecati na tvoje reference?
Sigurno da postoji uzbuđenje kuhati za slavne osobe, ne želiš pogriješiti i naravno želja je da sva nepca budu zadovoljena.Budem i zabrinut jer ti trenuci stvaraju veliki pritisak. Puno ljudi je oko mene dok kuham i uvijek netko dolazi, postavlja sto pitanja i onda naravno nastupa nervoza u svom punom sjaju (smijeh).
Puno faktora se pomiješa, a ono najvažnije je ostaviti emocije postrani, zaboraviti na sve i zadubiti se u pripremu jela. Jedino na takav način možete kontrolirati situaciju.
Mnogi vide samo vanjštinu, tebe na velikoj jahti, okružen brojnim poznatim osobama, no što se krije iza takve slike? Što sve tvoj posao chefa iziskuje?
Da istina, dosta se tu pitanja postavlja. I to je normalno. Biti svoj, to je meni najbolji odgovor. Kad poštivaš sebe kao osobu onda poštivaš i ljude oko sebe. Ja sam običan čovjek koji samo radi svoj posao i za to sam eto i plaćen.
Kako se nosiš sa nepredvidivim situacijama, možeš li nam neku potkrijepiti primjerom?
Teško da ih imam jer nastojim uvijek biti korak ispred. Na brodu je izazovnije raditi jer dogodi se da bude zahtjevnih gostiju koji bi sve što su zamislili željeli odmah i dobiti, ili samo izmišljaju toplu vodu ali uz kvalitetnu posadu sve se da riješiti.
Koja je zvijezda, za koju si imao priliku kuhati, na tebe ostavila dojam i zašto?
Kevin Constner- vjerojatno jer mi je najdraži glumac. I tada sam imao malu tremu moram priznati.
Ostaje li ti u sezoni, nakon nabave, organizacije i kuhanja, vremena za obilazak mjesta u kojima se usidrite? Koje je najljepše mjesto za tebe na kojem si bio?
Obično su to već kasne ure iza ponoći kada svi zatvaraju i kad je gotovo moje radno vrijeme. Nakon napornog dana čovjeku treba da se malo makne od svega. Bude prilike i za koje pivo.
Proputovao sam dosta svijeta, bili smo u svakoj uvali, u svakom portu od Italije, Francuske, Grčke,Turske, Malte, itd… a ako bi baš morao izdvojiti meni najljepše mjesto, to bi onda bila Sicilija i jedva joj se čekam vratiti.
Stigao si doma i to nakon dugo vremena si tu baš u devetom mjesecu u posezoni. Kao jednom profesionalcu, što ti se čini, kakva je gastroponuda u Pločama i što bi se eventualno trebalo promijeniti, doraditi ili poboljšati? Kako zadržati Pločane da jedu u Pločama?
Živimo u takvom društvu u kojem se smatra da je uvijek lakše nekome drugom, a nitko ne polazi od samoga sebe. Ploče je takav grad, tu smo gdje jesmo, ljudi rade u luci, na zemlji, građevini i njima je itekako potrebna dobra i kvalitetna marenda. Vjerujem da je i imaju. Vlasnici se trude kako god mogu i znaju. Ja sam se tu odgojio, rekao bih na našoj spizi. I nisam izbirljiv.
Da može bolje vjerujem da može, sve uvijek može bolje pogotovo ako ste perfekcionista. Da radim u Pločama više bih se bazirao na naše ljude jer od njih ipak živimo. Uveo bih neke promjene u al carte sistemu. Nije poanta samo privući našeg čovjeka, naplatiti račun i nema veze ako više nikad ne dođe. Kvaliteta i okus su iznad toga. Ima i onih ljudi koji bi htjeli nešto više, neku bolju ponudu, odnosno da se preciznije izrazim, ima onih koji vide šire sliku i žele nešto drugačije.
Slobodno vrijeme kad ne radiš, provodiš kući sa svojom kćerkicom Melani. Je li onda kuhaš za obitelj ili te za vrijeme odmora rasterete te “dužnosti”?
Obično kad dođem kući u Ploče toga sam oslobođen i za kuhanje su zaduženi moji roditelji. Oni u tome uživaju, a i ja skupa sa njima. Večera je obično negdje vani. Ali zato kad sam u Trogiru u svome stanu sa kćerkom Melani onda nas dvoje zajedno kuhamo ručak što ona obožava.
Koji su tvoji kratkoročni, a i oni dugoročni planovi?
Kratkoročne planove rješavam na dnevnoj bazi, moj dugoročni plan je osigurati sebe i svoju obitelj u čemu i uspijevam. Želja mi je jednog dana otvoriti svoj restoran sa desetak sjedećih mjesta. Radio bih samo večeru i uživao sa svojim prijateljima i obitelji.
Za sve one koji razmišljaju da postanu kuhari ili se već bave tim poslom, iz perspektive jednog priznatog kuhara, što bi im poručio?
Nemojte u životu preskakati stepenice, žuriti u želji za brzom zaradom. trebate sebe. Izgradite sebe kao osobu i za one koje si žele baviti ovim poslom, polako i postepeno treba savladati kuharske vještine. Ulagati u sebe maksimalno, jer to je jedina dobit, a sve ostalo će doći samo od sebe.
Razgovarala: Eleonora Doboš
