Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu, kao sin talijanskih imigranata. Njegov otac Mario bio je knjigovođa zaposlen na željeznici, a majka Regina Sivori predana žena posvećena odgoju petero djece.
Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no ipak je odabrao svećenički put: u novicijat Družbe Isusove stupio je 1958. godine, humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu.
Sljedeće dvije godine predavao je književnost i psihologiju na fakultetu “Immacolate Conception” u Santa Feu, a 1966. predavao na “Colegio del Salvatore” u Buenos Airesu. Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu “San Jose” u San Miguelu.
Za svećenika ga je 13. prosinca 1969. godine zaredio nadbiskup Ramón José Castellano, a u Družbi Isusovoj proveo je treći probandat između 1970. i 1971. na Sveučilištu u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio doživotne zavjete.
Bio je magister novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. – 1973.), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor kolegija.
Rektor i župnik
Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu obnašao šest godina. Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta, te župnik u biskupiji San Miguel.
U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi dovršio rad na doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij “Salvatore” odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika.
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović.
Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi. Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te zaslužio nadimak “kardinal siromašnih”.
Govorio talijanski, španjolski, njemački
Govorio je španjolski, talijanski, a služio se i njemačkim jezikom. Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskoga, navijač nogometnog kluba San Lorenzo, te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća s plućima.
Ivan Pavao II. kreirao ga je kardinalom na konzistoriju 21. veljače 2001., a naslovna mu je crkva bila crkva Sv. Roberta Bellarmina. Bio je član Komisije za Latinsku Ameriku, Vijeća za obitelj, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, te Kongregacije za ustanove posvećenog života.
Za papu je izabran 13. ožujka 2013. godine.