By 
Radijski komentator Edo Pezzi znao je u eter govoriti kada bi on primio loptu:
“Pa on uvijek osvoji loptu, a nikad je ne izgubi. Nikad”!
Bio je član Hajdukove uspješne generacije sedamdesetih godina. K tome, on je nogometaš koji je na Starom placu kraj Plinare postigao za Hajduk posljednji gol prije prelaska na novi stadion na Poljudu. Bilo je to protiv Dinama 5. rujna 1979. godine (1:1).
U Hajduku će ga zauvijek pamtiti
Mišo Krstičević naša je tema feljtona o legendama hrvatskog sporta. Rođen je u Metkoviću 19. veljače 1958. godine. Bio je vezni igrač i jugoslavenski nogometni reprezentativac.
Nogometom se počeo baviti u Pločama, u tamošnjem Jadranu. Debitirao je na nogometnom terenu kao junior četrnaestogodišnjak 1972. godine u Pločama, kada je domaći Jadran ugostio imenjaka Jadrana iz Tučep« iste 1972. godine iz Jadrana prelazi u Neretvu iz Metkovića, gdje ostaje do 1978. godine.
Te godine prelazi u Hajduk ostaje do 1983. godine. Za Hajduk je odigrao 206 utakmica i postigao 34 zgoditka. Odmah po dolasku u Hajduk u sezoni 1978./79. osvaja titulu prvaka države. U toj svojoj prvoj sezoni u bijelom dresu Krstičević pruža odlične igre i doprinosi velikom uspjehu Hajduka.
Kao nogometaš Hajduka Krstičević je nastupao za razne reprezentacije bivše države. Sudionik je Olimpijskih igara Moskvi 1980. godine. Dres državne reprezentacije Jugoslavije Mišo Krstičević je odijevao sedam puta i postigao jedan zgoditak. Za A reprezentaciju je debitirao 1. travnja 1979. godine protiv Cipra u Nikoziji u kvalifikacijskoj utakmici za prvenstvo Europe (3:0), dok se od reprezentativnog dresa oprostio u Bukureštu 27. kolovoza 1980. godine u utakmici za Balkanski kup protiv Rumunjske (1:4).
Dalje, 1983. Mišo Krstičević prelazi u Rijeku gdje ostaje do siječnja 1984. godine i za klub Kantride igra 15 utakmica. Iz Rijeke Krstičević prelazi u mostarski Velež, gdje se zadržava dvije godine i s tim klubom 1985. godine osvaja jugoslavenski nogometni kup. Za Velež je ukupno odigrao 65 utakmica. Pa 1986. odlazi u Njemačku u grad Oberhausen gdje odrađuje dvogodišnji ugovor s istoimenim klubom.
Nakon 18 godina aktivnog igranja nogometa, 1988. godine prestaje se njime profesionalno baviti.
Međutim, time ne prestaje njegova ljubav prema lopti. Upisuje u Sarajevu trenersku školu koju prekida zbog rata te je završava naknadno. Više godina uspješno vodi svoj Jadran iz Ploča, iz kojeg je i krenuo u svijet nogometa, a jedne vrijeme trenira i Jadran iz Tučepa, klub protiv kojeg je odigrao svoju prvu javnu nogometnu utakmicu u životu.
Mišo Krstičević pripadao je jednoj izuzetno kvalitetnoj generaciji nogometaša Hajduka u kojoj su nastupali braća Vujović, Gudelj, Cukrov, Pešić, Simović i drugi. U toj se generaciji, i u takvoj kvaliteti, uspio izdići do standardnog prvotimca, a jedno vrijeme i reprezentativca.
Krstičević je bio nogometaš čiji je put u dresu reprezentacije odjednom bio prekinut. Izbornici su izražavali hvalospjeve o njegovoj igri, ali su ga zaobilazili pri pozivanju u izabranu vrstu.
Mišo Krstičević je, kako bi sam po neretvanski rekao, “igrao lopte, guštao…”.
Za osobni nogometni probitak morao je odstupiti od nekih svojih pogleda na nogomet. Morao je jer je bio realan, zbog toga je i uspio u nogometu. Prilazio mu je profesionalno i ozbiljno, unatoč njegovom drugačijem poimanju. Mišo je ponajprije vodio računa o balunu kao svom poslu, zbog čega je i postigao vrtoglavi uspon od republičke do Prve lige, i vrlo brzo do reprezentacije.
Odlazeći iz Hajduka isticao je da odlazi teška srca jer je njemu, koji je rođen u dolini Neretve, samo Hajduk blizu srca i nijedan drugi klub. No, sudbina se nekada poigra sa svima, kao što se poigrala i s nogometnom karijerom Miše Krstičevića.
Autor:
