IzdvojenoRegija

Gradac se jučer oprostio od Roberta Franića, Slobodan Prosperov Novak održao posmrtni govor

0

Jučer je u Gradcu pokopan Robert Franić, o čijem smo odlasku već pisali. Na posljednjem ispraćaju govor je održao Slobodan Prosperov Novak:

Usuđujem se izreći  nekoliko riječi o onome  kojega danas predajemo ovome hladnome grobu.

Ljudi poput Roberta ne rađaju se svakodnevno. Okupili smo se ovdje jer smo znali njegovu ljudsku vrijednost.

Dragi Roberte tvom putovanju došao je kraj. Misterij tvog života sada ulazi u misterij tvoje smrti. Živio je dostojan život. Zavičaj za koji je živio neće ga predati u zaborav.

Za života u stotinama vrlo vrijednih ljudskih stanja stvarao je ono što je lijepo jer je ljepotu volio, a za dobrotu se borio. Pred nama je vrijeme u kojem ćemo kroz sjećanje na njega oživljavati njegov duh.

Bio mi je prijatelj, godinama već, bio mi je nekom vrstom starijega brata. Od njega sam učio što je ljubav supružnika, što je ljubav oca.

Za života Robert Franić je živio  najvažniji poučak etike a taj je da je samo čovjek bez osobe najopasniji čovjek na zemlji. Takve je prezirao i jednom mi je rekao da su suradnici svih užasa. Nad otvorenim Robertovim grobom želim reći da je  živio dostojan život i da je mnogima od nas bio uzorom.

U svome zavičaju Robertu je sve što je lijepo, a on je tu ljepotu volio i zato ju je s velikim talentom slikao. U svom zavičaju volio je sve što je bilo ozvučeno, jer on je bio muzičar, pjevač, uz to on je volio kamen i s lakoćom ga je obrađivao, on je volio  more jer je u plivanju nalazio svu dubinu Dalmacije.

Sve čega se on dotakao, sve to imalo je budućnost. To je bilo zato jer je on  toj budućnosti pripadao, sve što je izabrao bilo je potpuno njegovo i s njime je živjelo.

Nitko pa ni smrt ne može prekinuti takav dostojanstven život. Tijelo je slabo, rekao je i Krist, ali duh je jak i on ostaje.

Prihvatimo sada Robertov duh, mi, njegova supruga Elizabeta, njegova kćerka Viktorija, njegovi prijatelji, prihvatimo ga jer ćemo tada učiniti ono što bi on upravo sad htio da učinimo.

Kad umre pravi čovjek tada na svijetu nema velikog gubitka, jer samo pravi ljudi ne odlaze, samo pravi ljudi ostaju u svakom od nas. Mi ih dijelimo isto kao što se dijeli kruh nebeski. U nama, u našim potomcima, uvijek će se dijeliti  njihov duh.

Robert Franić bio je čovjek baštine, čovjek koji je pamtio prošlost i pretke i koji ovladao umijećem pamćenja baštine. U tomu bio je velik čovjek.

Ne zaboravite da je ono što je on od svoga gradačkoga zavičaja htio bilo tek časno lice ovih uvala i ove gradine, ovih planina i ovih zalaza sunca. Sjećajte ga se.

Ne trebate ga se sjećati samo po imenu; nego kad god nešto dobro učinite za svoj Gradac bit će to sjećanje na njega, kad god nešto lijepo doživite bit će to sjećanje na njega i kad god se sjetite svoje zavičaja sjetite se njega kao i svih onih koje u beskrajnom nizu smrti gledamo i vraćamo im se.

Jer to je naša hrvatska domovina, to je naš zavičaj. Kakvi su naši mrtvi takva je i naša domovina.

Neka to bude posljednja poduka Roberta Franića i neka nas ona prati  dok budemo dalje živjeli, sada bez njegove duhovne blagosti.

Dragi Roberte, prijatelju, neka ti je laka hrvatska zemlja u ovoj grobnici tvojih predaka!

Više u kategoriji Izdvojeno