Biser Dalmatinske zagore, dragulj zabiokovskog zaleđa, grad pršuta i jagoda – dobrodošli u prekrasan Vrgorac! Grad vrh gore, koji su nekad zvali i Vrhgorac, ime je dobio po svom uzvišenom položaju. Leži u podnožju Matokita, najjužnijeg grebena Vrgorskog gorja (s vrhom Sveti Rok na 1063 metara nadmorske visine), a okružen je plodnim poljima Rastok, Jezero i Bunina, koja sa svojim maslinicima, voćnjacima i vinogradima čine savršenu zelenu oazu usred veličanstvenog dalmatinskog krša. Ovaj je kraj na jugu Hrvatske idealno odredište za opušten vikend izlet, a što sve posjetiti i doživjeti u Vrgorcu, saznajte u nastavku reportaže koju prenosimo sa portala Putni Kofer.
VRGORAC: BISER DALMATINSKE ZAGORE U KOJEM ĆETE ODMORITI I TIJELO I DUŠU, DALEKO OD MASOVNOG TURIZMA, GUŽVE I BUKE
Čisti zrak prožet mirisima mediteranskog i ljekovitog bilja, krajolik kojim dominiraju vrtače, pećine, spilje i vidikovci – ovo mjesto idealno je za odmor i tijela i duše, daleko od masovnog turizma, gužve i zaglušujuće buke. A tek povijest! Toliko bogata i fascinantna, ona je pravi svjedok vremena i burnih događaja kroz koje je prošao ovaj bajkovit kraj koji iz godine u godinu privlači sve više turista.
Vrgorac, u kojem danas živi oko 6500 stanovnika, svoj dan slavi 29. lipnja, a zaštitnici su mu sveti Petar i Pavao. Njegovi prastanovnici bili su Iliri, a hrvatska plemena naselila su ga krajem 7. i u 8. stoljeću. Vizurom grada dominira impozantna srednjovjekovna tvrđava Gradina iz 15. stoljeća. Ona je od davnina imala značajnu ulogu u obrani čitavog ovog kraja. A stari Vrgorac, smješten tik ispod nje, bio je opasan bedemom koji su pojačavale visoke četverokutne kule.
BOGATA POVIJEST KOJA PLEŠE NA SVAKOM KORAKU
Ipak, grad je u drugoj polovici 15. stoljeća pao pod osmanlijsku vlast. Pod istom je ostao sve do 1690. godine. Turci su u tom razdoblju u njemu izgradili i džamiju, koja je 1694. pretvorena u katoličku crkvu, a na istoj lokaciji 1913. podignuta je današnja crkva Navještenja Blažene Djevice Marije.
Nakon Osmanlija, vladavinu su preuzeli Mlečani, koji su 1698. u podnožju brda Radović, na rubu polja Bunina, otkrili rudnik visokokvalitetne pakline (prirodnog asfalta). Brodovima su je prevozili sve do Venecije, a ista se kasnije koristila za pokrivanje ulica Beča, New Yorka i drugih svjetskih metropola. Nakon pada Venecije, Vrgorac je bio pod upravom Francuza i Austrijanaca.
MJESTO ROĐENJA SLAVNOG TINA UJEVIĆA
Ovaj krški ljepotan i danas je grad tvrđava i kula. Ove potonje, sagrađene u 16. i 17. stoljeću, pružale su sigurna prenoćišta fratrima, putopiscima, državnim poglavarima. Osim obrambene, kule su imale i stambenu funkciju – u njima su, naime, živjeli feudalci, turski begovi, mletački namještenici, serdari i kapetani. Mnogi će se složiti da je jedna od najljepših kula Avala, smještena na uzvisini, na stazi prema tvrđavi Gradina, no daleko najslavnija je kula Dizdarevića (Kapetanovića), u kojoj se rodio i živio pjesnik Tin Ujević, neprikosnoveni bard hrvatske književnosti. Tu je i Kula Cukarinovića bega ili Fratarska kula, u kojoj se danas čuva župna zbirka sakralnih i drugih predmeta te dokumenata.
Naravno, kulturni život bajkovitog Vrgorca odvija se u Tinovoj kuli, na kojoj je postavljena spomen ploča s pjesnikovim reljefom, a u unutrašnjosti iste nalazi se i galerija u kojoj svoja djela često izlažu mnogi domaći i strani umjetnici. U gradu se na Ujevićev rođendan, 5. srpnja, održava i prestižna književno-kulturna manifestacija nazvana “S Tinom u Vrgorcu“, na kojoj se laureatima poezije dodjeljuje godišnja književna nagrada Društva književnika Hrvatske “Tin Ujević”. Ovaj majstor pjesništva u Vrgorcu ima i svoj spomenik, koji ponosno stoji u neposrednoj blizini kule u kojoj se rodio. Autor mu je Kažimir Hraste, kipar, grafičar, crtač, profesor, akademik i doktor znanosti.
GRAD KRASI STOLJETNI AUSTROUGARSKI PARK, JEDINSTVEN TAKAV U DALMACIJI
Ponos grada je i veličanstveni, stoljetni austrougarski park koji krasi njegov centar. Nastao je davne 1898., a s obzirom na to da je Vrgorac tad bio središte trgovine duhanom, park je zapravo bio zamišljen kao perivoj tzv. Duhanske stanice. Očaravajuća ljepota i kulturna vrijednost danas ga čine jedinstvenim u čitavoj Dalmaciji.
Oko njegovih kamenih stijena vijugaju razvedene šetnice nad kojima mediteranska stabla kostele (koprivića) stvaraju ugodan i opuštajuć hlad. Grmovi lovora, škrape, vrtače, staze i stepenice daju posebnu draž ovoj oazi mira koju svakako vrijedi posjetiti. Spomenuti park 2010. godine upisan je kao kulturno dobro u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Izvor: Putni kofer