By Prenosimo foto reportažu Martine Gašpar sa izleta na Trnovačko jezero / Trnovački Durmitor / Trzivka
Datum: 9. – 11. 8. 2024.
Najave za planinarske izlete uglavnom su jednostavne – mjesto, vrijeme, potrebna oprema. I da, plan i program koji sam, priznajem, ovaj put samo letimično pročitala. Dovoljno je bilo znati da se ide na Trnovačko jezero i okolne planine te da izlet vodi Karolina. “Idem i gotovo” je stav s kojim je nas petoro krenulo put Crne Gore.
Iz Ploča smo krenuli u petak oko 13 sati, pa rutom Čapljina – Stolac – Gacko polako (ali zbilja polako) došli do NP-a Sutjeska.
Nakon više od tri sata vožnje po uzavrelom asfaltu, čekala nas je jednosatna vožnja po makadamu do vidikovca Prijevor. Posljednjih 5 km do našeg odredišta trebalo je prijeći pješke, noseći opremu za kampiranje, zalihe potrebnih i nepotrebnih stvari i podsjećajući se na ono što smo trebali ponijeti, a nismo. Putem do srcolikog Trnovačkog jezera prešli smo državnu granicu Crne Gore. Moram reći, često idem u Crnu Goru, a ovaj prijelaz mi se najviše sviđa. Tabla na drvetu i to je to, bez pitanja u stilu “Đevojko, a šta ćeš ti u Crnu Goru?” Iako, da sam u tom trenutku trebala odgovoriti na to pitanje, možda bi mi na pamet pala ona Njegoševa “Ko na brdo ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom.” Idem u brdo, pa šta bude.
U kamp smo došli u sam sumrak, dovoljno da postavimo šatore prije nego što nas uhvati noć. Ekipa oko nas je bila poprilično vesela, glasna i muzički upitnog talenta. Tu prvu noć nisam bila baš najbolje pripremljena na kombinaciju interesantnih zvukova i poprilično niskih noćnih temperatura (oko 10°C). Mislim, s temperaturama se izboriš nabacujući na sebe koji sloj više, ali te ništa ne pripremi na opskurnu navijačku serenadu Danijeli, kasnonoćnu potragu za rakijom i stanovitom Janom. Srećom, nebo je bilo divno, a suze sv. Lovre su taman počele.
Subota je bila dan za pamćenje. S jezera (1517 m) krenuli smo prema prvom vrhu – Trnovačkom Durmitoru (2242 m). Sve vizure toga dana bile su nestvarno lijepe, što je vidljivo iz fotografija. Hodaš i ne znaš na koju je stranu ljepše geladati. Nakon prvog vrha, došao je red za drugi – Trzivku (2333 m). Visinska razlika na prvu izgleda maleno, ali se trebalo spustiti s prvog vrha, pronaći stazu koja na mjestima nije najbolje markirana, hodati grebenom i povremeno se pridržati rukama. Ali, sve to prođe, a onaj osjećaj kad si na vrhu planine ostane zauvijek. Još ako si lijepo daš vremena za malo prileć i odspavat, kao neki među nama.
Povratak na Trnovačko jezero potrajao je još koji sat. Vraćali smo se kružnom stazom, a za točnu kilometražu nisam ni pitala. Markacija, standardno, ili nije bilo uopće ili ih je bilo previše. Temperatura je cijeli dan bila idealna – od 20 do 24°C. Nakon povratka u kamp, uslijedilo je kupanje u jezeru koje nas je sve iznenadilo svojom ugodnom temperaturom. Ma, nakon cijelog dana u planini, ušla bi u njega i da je bilo ledeno. Kupanje za pamćenje!
Posljednji dan počeo je pakiranjem opreme i povratkom na Prijevor. Putem smo stali na vidikovac s pogledom na vodopad Skakavac i šumu Perućica, a kasnije i na ručak. Povratak u civilizaciju značio je i povratak na više temperature, s kojima se i par dana nakon teže nosim nego s usponom na Trzivku. Do neke sljedeće avanture, uživat ćemo u fotografijama s ove! I naravno, Karolina, Rajko, Mujo i Frane, hvala na društvu i nezaboravnom vikendu!
HPD Grabovica Ploče
