By Kad su ovoga ljeta, pred sam kraj srpnja, Nevera i Niko Pulić projurili Pelješkim mostom, Hrvatska je simbolično spojena, a most, grandiozna građevina koju su stanovnici juga čekali više od 300 godina, i službeno je pušten u promet. Bili su to dani za pamćenje, dani ponosa i slave, prenosimo priču Stanislava Solde za Slobodnu Dalmaciju.
Osim što je promijenio vizuru Neretvanskog kanala od Komarne do Brijeste, Pelješki most donio je velike promjene na lokalnom i regionalnom planu. Poluotok Pelješac doživio je pravi nekretninski bum. Skočile su cijene nekretnina u uvalama uz more, koje do sada ni približno nisu bile valorizirane u turističkom smislu. Oživjela su pelješka turistička naselja, na plažama se u kolovozu tražilo mjesto više. Tržište nekretnina doživjelo je svoj procvat na čitavom Pelješcu, pa i na Korčuli. Od Stona do Orebića krenula je prodaja zemljišta te starih kamenih kuća. I cijene su “paprenije”. Nisu kao u Dubrovniku, ali su ipak znatno više u usporedbi s prijašnjim godinama.
Ali… Pelješki most nisu svi dočekali raširenih ruku. Primjerice, neumski su trgovci ove sezone bilježili drastičan pad prometa. Trgovine uz magistralu koje su prije dvadesetak godina bile trgovačka meka sada se listom zatvaraju. Za razliku od trgovaca koji su očajni, tamošnji turistički djelatnici smatraju da će se nakon izgradnje mosta i smanjenja prometnih gužvi kroz Neum, u tom gradiću BiH, umjesto masovnog, razvijati elitni turizam.
PETICA I POHVALNICA
Da je Faust Vrančić, izumitelj ovješenih mostova poput ovoga Pelješkog, danas živ, zasigurno bi puno toga imao reći.
Prvo što bi rekao je da Pelješki most ima dušu jer se fantastično sljubio s pelješkim i neretvanskim krajolikom, okolnim brdima i mediteranskom vegetacijom. Ne narušava ga, nego ga nadopunjuje. Zapravo, uklapa se kao da je oduvijek bio tu. Projektant, Slovenac Marijan Pipenbaher, zasigurno bi od slavnog izumitelja dobio čistu peticu i pohvalnicu, od osnovne konstrukcije, preko donjeg ustroja mosta pa sve do kosih zatega koje je Pipenbaher znao usporediti s “balerinama koje plešu nasred Neretvanskog kanala”. Odličnu ocjenu dobili bi i mostograditelji, inženjeri kineske državne tvrtke CRBC, koji su, pojačani hrvatskom “pameću”, u četiri godine izgradili i u promet pustili “čelično čudo”.
Pelješki je most danas grandiozan, nadvisuje Neretvanski kanal, preko njega je prošlo milijun vozila, što je u prosjeku više od 250 tisuća mjesečno. Odmorišta u Komarni i Brijesti lijepo su uređena: klupe za sjedenje, sanitarni čvorovi, vidikovci za fotografiranje i snimanje.
Ali sve do 2018. godine gradilište je bilo zapušteno, pusto i prazno. Za taj most dug 2,4 kilometra, visok 55 metara i širok 23,6 metara, bilo je potrebno gotovo 70 tisuća tona čelika i isto toliko betona, te 2,8 milijardi kuna, koje je osigurala Europska unija uz dodatnih 999 milijuna kuna za pristupne ceste.
Puno je simbolike u tom mostu. Osim što prividno povezuje dvije obale, Pelješki je most spojio hrvatski sjever i jug. I ne samo sjever i jug, nego i Hrvate i Kineze, koji su ga gradili zajedničkim snagama, nalijevali beton u njegove stupove, montirali čelične segmente teške nekoliko tona u jedinstvenu konstrukciju. Gradeći Pelješki most, kineski su graditelji kupovali ulaznice za ostale velike europske projekte pa su se više trudili da sve bude brzo i savršeno napravljeno.
Pelješki most kakvoga sada gledamo, okupan dekorativnom svjetlošću koja se savršeno stapa s bojama ostalih ugrađenih materijala, imao je svoju burnu povijest nastanka. Projekt se dva puta započinjao i prekidao. Nekad je to bilo zbog politike, a nekad zbog nedostatka novca. Njegovom izgradnjom nisu spojene samo dvije obale, nego hrvatski sjever i jug, jer mostovi samo prividno povezuju obale, njihova je stvarna funkcija povezati ljude. A Pelješčani i Neretvani su sretni zbog Pelješkog mosta. Zasigurno će biti i sretniji kad se dovrše i pristupne ceste, posebno stonska obilaznica, koja poprilično kaska za mostom. Kad se sve zbroji i oduzme, posao je junački odrađen jer nije bilo nimalo lako graditi tri mosta, dva vijadukta, probijati četiri tunela. Također su izgrađena i dva vidikovca te prijelazi za poljoprivredne strojeve lokalnom stanovništvu.
Pelješac više nikada neće biti isti. Mostovi, vijadukti, tuneli potpuno su izmijenili vizuru poluotoka. Na mjestima gdje ljudska noga nije kročila razlomljen je tvrdi krečnjak i probijena je cesta u srcu poluotoka. Sva teorija iz svjetske građevinske literature u utrobi poluotoka Pelješca, koji je do sada bio poznat po kamenicama, maslinama i vinu, pretočila se u praksu. More savršeno za kupanje, skrovite plaže, stonske kamenice, plavac mali, solana u Stonu – sve su to čari poluotoka Pelješca koje su mnogi putnici i namjernici otkrili i upoznali ovog ljeta, nakon otvaranja Pelješkog mosta. O zlatnom dobu Pelješca, koje se vraća nakon otvaranja Pelješkog mosta, svjedoči i Muzej vina u Putnikovićima.
Tako se u Putnikovićima može vidjeti i replika antičkog podruma s lutkama koje nose vino. Tu su antičke posudice te razne obavijesti iz 17. stoljeća koje vinogradarima govore što treba raditi oko loze. Posebno je zanimljiv prikaz pelješkog običaja “ponos”, koji govori o prodaji vina u 19. stoljeću. Naime, bez obzira na to jesu li bili u svađi ili nisu, susjedi su se mirili kada bi prodavali vino i jedan drugome posuđivali su magarce i mjehove za transport vina, koje se prodavalo na brodovima u Trsteniku ili Crkvicama. Riječ je o međusobnom ispomaganju vinogradara jer bi se formirala karavana koja je prenosila vino, a to se na središnjem Pelješcu zove – “ponos”. Danas, mnogo godina kasnije, izgrađen je Pelješki most, kojim je puno lakše doći do peljeških vina i peljeških podruma. Zahvaljujući njemu, Pelješac upravo postaje jedna od najatraktivnijih hrvatskih vinskih i gastronomskih turističkih destinacija.
Foto: Cropix/Slobodna Dalmacija
