By Cijela Hrvatska ovih je dana svjedočila pobjedi malog Pločanina Marina Vrgoča, koji je u emisiji The Voice Kids Hrvatska, pokazao osim izuzetnog talenta i svoj trud i odgovornost. Upravo je Zlatko Volarević, njegov učitelj klavira i voditelj zbora, Marinovoj majci rekao: “Za ovaj glas tek će se čuti!” I tako je i bilo.
Ali tko je ovaj dobri div glazbene škole, kako učenici nazivaju Zlatka Volarevića svog nastavnika klavira? Stariji će znati tko je Zlatko i što popularni Dilajla znači u glazbenom svijetu, ali evo za one nešto mlađe, opišite nam vaš glazbeni put?
Još davne 1981.godine u Metkoviću u grupi koja se zvala TROTAKT PROJEKT, u kojoj je pjevačica bila sada slavna modna dizajnerica Matija Vuica započelo je moje glazbeno putovanje. U grupi Trotakt Projekt gitarist, tekstopisac i autor pjesama, naš Jurica Popović, koji nas je nažalost napustio prije godinu dana, mnogočemu me imao priliku naučiti.
Grupa Trotakt Projekt
Rođen sam i odrastao u Metkoviću gdje i danas živim sa suprugom Snježanom i imao sam sreću da je osamdesetih godina Metković bio grad stvaranja, umjetnosti, glazbe i iako nisam pohađao glazbenu školu, 1982.godine nakon odlaska u vojsku, upisao sam fakultet Glazbene kulture u Splitu, a kako mi fakultetske obaveze nisu dozvoljavale neke druge hobije, napuštam grupu Trotakt Projekt. 1985. godine u Splitu upoznajem Nenu Belana koji je osnivao svoje Đavole i pridružio sam im se kao klavijaturista. S Đavolima sam imao veliki broj koncerata po svim klubovima i dvoranama bivše države i s njima sam bio aktivan 3 godine.
Grupa Đavoli s Mišom Kovačem (Dilajla zadnji desno)
Đavoli u vrijeme najveće popularnosti
Ono po čemu vas većina ljudi pamti i zbog čega vas i dan danas zovu i angažiraju za nastupe je grupa Crvena jabuka u kojoj ste svirali klavijature.
Nakon kobne nesreće u Jablanici u kojoj je Crvena Jabuka ostala bez svoja dva člana, pjevača Dražena Ričla kojem je majka rodom iz Opuzena (umrla je nažalost nedavno u Sarajevu gdje je živjela) i basiste Aljoše Buhe iz Zenice, grupa jedno vrijeme nije svirala. Kad su rane od tragedije koliko toliko zacijelile, Jabuka se ponovno glazbeno aktivirala, klavijaturist grupe Dražen Žerić Žera postao je novi pjevač, a mene su pozvali da budem novi klavijaturista i prateći vokal.
Crvena Jabuka (Dilajla gore desno)
U Crvenoj Jabuci sam proveo nekoliko godina, imali smo velike turneje u svim sportskim dvoranama, odsvirali smo i otpjevali preko 150 koncerata godišnje. Bili smo kao band vrlo popularni, koncertno i medijski. Iz tog vremena pamtim mnoga prijateljstva sa svim kolegama glazbenicima, a posebno su mi ostala u sjećanju druženja poslije zajedničkih ljetnih turneja sa legendarnim Kemalom Montenom.
Crvena Jabuka (Dilajla prvi slijeva)
Nakon što je ratni vihor došao nažalost i u Sarajevo grupa je prestala sa radom i vratio sam se u Metković gdje sam počeo raditi kao nastavnik Glazbene kulture u školama u Metkoviću i Kuli Norinskoj. Dolaskom u svoj rodni grad zasnovao sam i obitelj, dobio sam dvoje djece, sina Tonija koji svira gitaru i kćerku Paulu koja je završila nižu Glazbenu školu u Metkoviću, smjer klavir.
Glazbe je oduvijek zastupljena u vašoj obitelji, počevši od vašeg oca koji je svirao u jazz orkestru.
Glazba je tradicijski vezana za moju obitelj jer je moj otac Pavo još 1957. godine svirao u Jazz orkestru :C DUR i godinama su svirali tada vrlo popularne, plesnjake za zabavu u hotelu u Metkoviću i susjednim mjestima. U to vrijeme u Metkoviću su u hotelu pjevali Ivo Robić, Karlo Metikoš (pokojni suprug Josipe Lisac koji je bio velika europska pjevačka zvijezda poznatiji kao Mat Collins) i Vice Vukov. Moj otac Pavo je u bandu svirao saxofon, a poslije je svirao i violinu.
Od oca Pave ostala je i jedna violina koja je stara 270 godina i proizvedena u jednoj češkoj tvornici i njena autentičnost je provjerena od strane majstora koji održavaju instrumente Simfonijskog orkestra u Zagrebu. Na toj violini otac je često svirao skladbu Parla di amore mariu i kad je Marino dobio tu pjesmu za otpjevati, od svog mentora Gobca u polufinalu, bilo mi je drago jer sam znao da je tu sudbina uplela svoje prste. Baš od tisuće talijanskih pjesama da je izabrana ona koja je u mom domu svojevrsna himna.
S kim ste sve imali priliku surađivati u svojoj glazbenoj karijeri?
Surađivao sam sa brojnim glazbenicima od Tatjane Matejaš Tajči, Željka Bebeka, Kemala Montena, Vinka Coce… U svom pedagoškom radu sa učenicima, uvijek sam bio aktivan u vođenju školskih zborova, organizirao natjecanja za mlade pjevače i uvijek bio potpora svima koji su u glazbi vidjeli svoj životni odabir. Trenutno radim u OŠ “Kuna” na Pelješcu kao nastavnik glazbene kulture, a već godinu dana radim kao nastavnik klavira u Glazbenom odjelu OŠ “Vladimir Nazor”. Prošle godine, dok sam vodio zbor i solfeggio, na satu sam primjetio čarobni, anđeoski glas našeg Marina.
U školi u Pločama imam divne stručne kolege koji podučavaju mlade talente svirati klavir, violinu i saxofon i preporučujem svim roditeljima da umjesto Tik Toka, tableta i igrica na mobitelima, djecu usmjere prema glazbi i sportu.
Vrlo ste aktivni u svom poslu, svima rado pomažete, vaš duh ne posustaje.
U posljednje vrijeme bavim se i dosta humanitarnim radom u udruzi Leptirići u Metkoviću i pomažem pjesmom i zabavom njihovim brojnim korisnicima, rado organiziram koncerte i trudim se da djeca zavole glazbu, da je nauče slušati, živjeti uz nju, da se mladi talenti poput našeg Marina probiju do samog vrha. Svi mi nastavnici i njegove kolege iz Glazbene škole mu želimo puno uspjeha u budućoj glazbenoj karijeri. Pružit ćemo mu svu glazbenu i pedagošku potporu kao i svim našim učenicima iz Glazbene škole u Pločama.
Na kraju ću vam spomenuti jednu anegdotu, na prijemnom ispitu na Glazbenom fakultetu u Splitu tema je bila iz Hrvatskog jezika: “NIJE LI GLAZBA TAJNI GOVOR LJUDSKOG SRCA?” I nakog toliko godina provedenih u glazbi reći ću da je to istina. Da ne kažemo onu staru izreku: SEDAM NOTA STO DIVOTA!
Autor: Eleonora Doboš
