Hrvatska se s tugom i ponosom prisjeća najtežih dana u svojoj neovisnosti – žrtve Vukovara i Škabrnje. Posebno su teška sjećanja ovih dana u Škabrnji. Ondje je tijekom Domovinskog rata poginulo 80 osoba, 26 hrvatskih branitelja i 54 civila. Dana 18. studenog srpski je agresor ubio 43 mještana, među kojima 15 branitelja.
Radilo se o napadu iz čiste mržnje prema Hrvatima jer je Škabrnja bila hrvatsko selo, a u kojemu su obilato sudjelovali mještani susjednih sela sa srpskim stanovništvom – Biljana i Zemunika Gornjeg uz asistenciju Jugoslavenske narodne armije. Škabrnja je sravnjena sa zemljom.
Naspram 200-tinjak pripadnika samostalnog Škabrnjskog bataljuna stajalo je više od 4000 neprijateljskih vojnika i 30 oklopnjaka, uglavnom tenkova.
Neprijatelj je uspio slomiti otpor branitelja nakon čega je uslijedio pravi masakr – ubijena su 43 mještana među kojima i 15 branitelja. Prve su vijesti o počinjenom zločinu objavljene 23. studenoga kada su tijela ubijenih stigla na Odjel patologije.
Prve su vijesti o počinjenom zločinu objavljene 23. studenoga kada su tijela ubijenih stigla na Odjel patologije.
Branitelj dragovoljac Goran Perović došao se pokloniti svojim suborcima. U ratu je ranjen, još ima gelere u desnoj nozi. Većina ovih ljudi sa spomen-ploče sada bi bila njegove dobi. Posebno teška sjećanja ovih dana i za Jelu Kresoju. Bila je u podrumu tijekom tog kobnog napada i pod okriljem noći bježala preko polja.
Marija Ražov prisjeća se najvećeg straha u životu. Tri dana nije znala gdje joj je šesnaestogodišnji sin. Kada su joj javili da je njezin Tiho uspio pobjeći iz Škabrnje plakala je od sreće.
Kolona sjećanja u Škabrnji kreće iz Ambara. Istog onog iz kojeg su se prije 32 godine odvozila mrtva tijela.
– Svakog studenog sve u meni utihne, osim emocija koje ključaju. Sjetim se velike patnje mojega naroda, herojskih djela naših branitelja, sve one žrtve koje su podnijeli da bi mi danas mogli živjeti u neovisnoj i slobodnoj domovini, govori braniteljica Škabrnje Danka Dražina prisjećajući se mučnih događaja tih dana.
– Toga jutra probudile su me četničke granate, to je bilo prije 7 sati. Ispred vrata ambulante bio je jedan mladić koji je uplakan došao i rekao da mu je majka ranjena i da joj pomognemo, visjela joj je noga. Danka i ja nismo imali izlaza, išli smo pomoći ženi. Nismo mogli sanitetskim automobilom već između suhozidova. Donijeli smo odluku koja nam je spasila život. Ne bi stigli do Milke i ne bi imali ovaj razgovor danas. Prebačena je nakon dolaska pomoći u Zadar, ali nažalost sutradan je preminula unatoč svim mjerama koje su poduzete. Ne mogu se ne sjetiti i žrtve stare Ane te njenog supruga, koji je govorio “četnici, zlotvori, ubili su moju Anu – Sve dalje bio je pakao, ističe za HTV ratni liječnik Boris Dželalija.
– Meni je stalno teško, ali ovih dana to je teret nad teretom. Svi te pitaju, a kada te ne pitaju, plovim u svojim mislima, Škabrnja uvijek živi u meni – zaključuje.
Stradanja Škabrnje i pogibija branitelja i civila tijekom napada prisjetila se i Branka Ražov koja je 1991. imala 19 godina i odrađivala je pripravnički staž u bolnici. Pridružila se sanitetu 112. brigade. Branitelji su, kaže “nalazili hrabrost u njima, a sanitet je nalazio hrabrost u braniteljima”. Nije bilo vremena za strah, dodaje. U HV-u je ostala do 1999. Bila je na dubrovačkom ratištu, a sudjelovala je i u akciji Maslenica. Svoga supruga upoznala je netom nakon napada na Škabrnju, danas imaju troje djece i u Škabrnji žive 23 godine. Ovih dana, njemu i Škabrnjanima nestaje osmjeh s lica. Rana na srcu ostala je i danas, poručuje.
Izvor: Morski.hr