By 
Nema osobe u Pločama i šire, koja nije čula za Bosiljku Kužić.
Od njenih prekrasnih stihova koje niže već dugi niz godina, optimističnog pogleda na život do živog smijeha koji svakodnevno, tokom radnog vremena dopire do svih prostorija Grada, gdje je zaposlena, i kojima uljepša dan svojim kolegama.
U samom smiraju svoje radne karijere Bosa nam je otkrila zanimljivosti o njenim počecima, školovanju, odrastanju u Staševici, ljubavi prema poeziji i fotografiji, moru, planovima..
Rođeni ste na Staševici, gdje živite i danas, no vaš životni put bio je popločan svime osim “mirnog života u predgrađu”, naime vi ste svjetski putnik, pjesnikinja, računovotkinja, domaćica, (…) jednostavno osoba kojoj su 24 sata dnevno malo vremena za sve što želite i možete napraviti. Za početak, predstavite se našim čitateljima, onako kako samo vi znate.
Rođena sam 24.12 1956.g. u Staševici gdje živim s obitelji i radim kao službenica u Gradu Ploče. Najstarija sam rođena Staševčanka koja živi cili život na Staševici. Kao vižle Podbiokovlja već sam i onda pokazivala sklonost sportu, igrala nogomet s momcima (jedina ženska) skakala s brigova posrid Matice pribivši prsi tisuću voda dok nisan usavršila skokove. U rukometu smo bile najbolje ispred starijih i mlađih generacija u Osnovnoj školi. Moj sedmerac nije moga branit ni nastavnik, a imala san jaku ruku s kojom sam se na snagu rvala s muškarcima. U Đopinoj kući se radilo od mali nogu, tako i ja: po polju i brdu za majkom i strinom, za ovcama, mazgama, kravom, a vozila san i traktore: zadrugar, ferguson, holden i goldoni (pravo muško hahaa), a i jahali smo konje i mazge izigravajući kauboje i indijance rastjerujući ovce u štetu po okopanim kukuruzima (koji gušti).
Krenilo se i u Srednju Ekonomsku u Dubrovnik. Pješke od Staševice do kolodvora u Ploče pa na autobus za Dubrovnik i tako cilu srednju školu. Gledan kako danas 100 metara trču autima po dicu prid školu avaj. Moje generacije su iz 14 brdskih sela dolazili u školu na Staševicu po svakom vrimenu i nevrimenu skoro pa goli i bosi a svi crveni i zdravi ka cekin. Nema više tako zdrave i okretne dice, šteta. Koliko je sportaša onda propalo jer nismo imali uvjete da se bilo blizu nekom centru.
U srednjoj školi u Dubrovniku igrala sam košarku, a na takmičenju srednjih škola Dalmacije osvojili smo brončanu medalju. Trenirala sam godinama i džudo u judo-klubu NACUI, da nisam trenirala plesala bi u Linđa. U džudu sam bila dvaput 3 u Dalmaciji i jednom druga u Hrvatskoj. Da nisam išla ploviti, najvjerojatnije bi imala velike uspjehe u džudu jer mi je to odmah reka naš poznati trener Andrija Habulin koji je poslije bija selektor ženske reprezentacije Jugoslavije.
Ali mene je put vodija mojoj velikoj ljubavi a to je more: zahvaljujući njemu posjetila sam sve kontinente osim Australije i Antarktike: obe Amerike, Meksiko, Bahame, Barbados, Karibe, Haite, sve zemlje Mediterana, Kanare, Siciliju, Korziku, Maltu, Tursku, Izrael, sve otoke Grčke i prošla kroz Korintski kanal. U Grčkoj san na Krfu vozila motor od 350 kubika i otresla na glibavoj plaži priko korjenja, oderala kožu sprida i takva ušla u more. Bože kako me more samo isklalo, još jauknen kad se sitin-mlado ludo i opet san zajašila motor da ga vratin u renta-car. Da nisan tada oplovila planet, ne bi nikad. Koliko volim more zna se, da mogu živila bi pod morem ka kapetan Nemo i nikad ne bi stupila na kopno, ali veliku tj. ogromnu ljubav imam i prema svemiru, a to ostaje neispunjena želja, obožavan SF filmove (filmofilaš san) pa svemir doživljavam kroz filmove.
Osim vašeg posla koji obnašate u Gradu Pločama, vi ste i pjesnikinja koja je objavila i predstavila javnosti već niz knjiga poezije, Korakom boema, Šaputanje s morem, Čežnja u školjci tihulje…Kad ste počeli pisati pjesme i koji su vaši motivi za pisanje?
Pjesme pišem od srednje škole u Dubrovniku. Izdala sam dvije samostalne zbirke ŠAPUTANJE S MOREM i KORAKOM BOEMA, a trenutno radim i na trećoj samostalnoj zbirki. Pjesme su mi izašle u preko 60 međunarodnih pjesničkih zbirki poezije, Zbornicima, Župskim listovima, raznim novinama, čitane su na radio postajama i TV Sarajevo. Nekad je o meni pisano u novinama Una i Glorija. Za pjesme sam nagrađivana s preko 400 međunarodnih nagrada raznih pjesničkih grupa. Motivi mojih pjesama su najčešće ljubav prema moru, rodnom kraju, rodoljubne, ratne, sjećanja na djetinjstvo, poneka ljubavna, a posebno me neka trenutna situacija pokrene, kad iz mene izbije erupcija i bunt, tako da pjesme pišem na mah i ponekad su vrlo satirične ili oštre. Rado sudjelujem na pjesničkim druženjima gdje me god pozovu.
Obično se brojke i slova kažu, ne slažu, ali vi ste potvrdili da to ne mora biti tako, a osim što pišete, računate, vi i fotografirate, pa nas često na društvenim mrežama počastite predivnim slikama našeg kraja. Pokazali ste da i vaša generacija itekako ima naviku korištenja društvenih mreža, a kako biste komentirali iste, koja je njihova svrha za vas osobno?
Strastveni sam fotograf s nagrađenim fotografijama. Dok vozim ili pješačim, moje oči vrludaju nebom i zemljom za kakvim zanimljivim prizorom koji bi fotkala, nadam se da neću zbog ljubavi i nesmootrenosti past i štogod slomit. Srića pa Neven razumi tu moju ljubav i čim zaviknem on zakoči kad nas vozi, a ja izletim da ugrabim što bolju fotografiju: bilo oblaci, priroda, zmije itd. Moj pjesnički uzlet krenija je ponajprije društvenim mrežama: facebookom i instagramom. Od početka pripadam pjesničkoj grupi KULTura Snova Zagreb koja mi je ujedno i nakladnik zbirki pjesama.
Supruga ste i majka dvoje djece, imate i dva unuka.Kako usklađujete posao, kućne obveze, hobije i čini li vam se da danas više nego prije, vrijeme “curi” puno brže?
Udala sam se za Nevena i čekala odlazak u Split, jer je on radija u Prvoj policijskoj stanici u Splitu, ali ostala sam u svom rodnom mistu Staševici živeći sa svekrvom i prasvekrvom dvima udovicama. Mnogi zbog mog vedrog duha i nasmijanog lica misle da mi je uvik teklo med i mliko, ali nije uvik bilo tako. Prasvekrva je zalegla tri i po godine na kauč, a svekrva sedam i po godina. Tribalo je žene zalegle u krevet uzdržavat i ne bavit se mišlju za otpremanje u domove. Neven je radi majke rano otišao u mirovinu kako bi bija uz nju dok san ja na poslu, a i dica su još išla u školu. Stopirala sam 20-ak godina do Ploča i nazad.
Prije zaposlenja u Gradu radila sam 16,6 godina u financijama i kao komercijalni referent u Dalmaciji. Jako puno sam pomagala ćaći i majki po polju (imali su puno trsova loze) traktor je bija moja kočija kojom san jezdila po polju od Križa do Ljubnja. Zbog mojih mišića i snage sama sam ukrcavala gajbe grožđa, vozila do rpe, iskrcavala i ponovo ih razbacivala kroz redove loze, pa u maštalima na vagonaše. Ćaća je uvik govorija da više voli mene nego 3 muška za rad u polju jer bi ja sve s osmijehom, šalom i zezancijom bez gunđanja odradila s guštom i nikad mi ništa nije bilo teško.
Često znate reći da ste, dok ste bili vijećnica u Gradskom vijeću, bili žena među alfa mužjacima, međutim itekako ste se uspjeli izboriti za svoje stavove i ideje. Kako biste danas komentirali lokalnu političku scenu, nedostaje li žara kakvim ste i samo sijali dok ste sjedili u tim foteljama?
Mnogima je poznato da sam dugo dugo godina bila u politici naše lokalne samouprave: tajnik i predsjednik M.Z. Staševica, odbornik u Skupštini općine Ploče – zadnji saziv ispred hrvatske države i vijećnik Gradskog vijeća prvi saziv Grada Ploča u novoj hrvatskoj državi. Zahvaljujući mom skromnom obolu, mjesecima stopirajući-trčeći u Ploče i po kanalima na Staševici dobili smo krajem ratne godine vodovod, telefon i asfalt. Novu Osnovnu školu na Guvnima, igralište, poštu, Trg fra Ante Gnječa, Dom kulture, obnovu crkvi u brdima (u sve je ugrađen poneki moj zaglavni kamen), maškare su bile tradicionalne i nadaleko poznate s ostavštinom kojoj su se smijali od srca, a ja sam je godinama pisala, ljudi bi samo pitali jeli Bosa u organizaciji, skupile bi se pare i kuva suvi pažol za cilo naselje Staševica uz velike priloge donacija znanih i neznanih dobrotvora za što im i dan danas zahvaljujem od srca.
Nekad su me zvali željezna lady aludirajući na premijerku Margaret Thatcher i ne bez razloga, znala san ja žestoko opalit šakom o stol, zakrvit se ričima s kolegama, a ako triba i potuć. Znali su to oni dobro pa su se držali po strani. U prvom sazivu Gradskog vijeća od 26 vijećnika, bila sam jedina ženska vijećnica dok se kasnije nije priključila Branka M.
Nekad su nas zvali doslovce 13-o prase pločanskih Mjesnih zajednica, bili smo get Gornje-Neretvanskog kraja, bez napretka, s poplavljenim poljem i rasutim stanovništvom po svitu.
Danas sam jako ponosna na svoj Grad i svoje misto koje je zahvaljujući svim politikama gradskih vlasti postalo napredan kraj s izgrađenom infrastrukturom, zaposlenom mladosti, a moram napomenut da je ne tako davno iz mog mista trbuhom za kruhom u svit otišlo dosta obitelji s dicom i zbog toga me boli duša. Nadam se da će se raseljavanje zaustavit, ali ima tu još jedan problem a to je puno neoženjenih samaca. Nije lako dirati u nečiju intimu, ali i to me brine jer je zaustavljen obiteljski proces.
Na lokalnoj razini ne može se a ne primjetiti da su Ploče napredovale: ne gledajući aglomeraciju zbog koje su na žalost mnogi automobili oštećeni, Ploče su uređene i napreduju u svom lipom izgledu. Sad će se i ljubitelji česmina nakostriješiti, ali neka, lipe su i one na svoj način. Mi smo na Staševici dobili novi vrlo kvalitetni i lip vrtić kraj Doma kulture Stara škola, prekrasno opremljen. Više nema ratova sa zaposlenjem teta, sad ih je i nedostatak, bar su djeca u porastu. Ploče bi po mojoj viziji mogle jednog dana biti nositelj našeg dijela Županije, samo da nam Zagreb ne odvlači ispostave i postojeće podružnice. Ne mogu a da se ne dotaknem zdravstva gdje je započeo kronični nedostatak doktora, a o specijalistima koji nam ne dolaze da i ne govorim.
Gotovo ste pred mirovinom, jeste li već počeli polako pripremati za kraj vašeg radnog staža i kako se nosite s tim?
Ove godine nakon puno godina staža odlazim u zasluženu mirovinu. Nadam se da ću još dugo trčati mojim brdima i poljem, navratiti na moju omiljenu Rivu u Pločama, pisati i fotkati, a i otrčati u Zagreb mojim voljenim unucima Lukasu i Maksu koji naočigled rastu kao iz vode. Hvala i ovoj tehnologiji koja mi pomaže da pratim svaki njihov korak i da imam osjećaj da su tu blizu.
Hoće li mi faliti posa, kako ne, dašta će nego falit, posebno moje drage kolegice s kojima sam godinama i desetljećima dijelila sve na poslu: šaku priče, probleme, čaj, kavu, spizu, posa, koje su me pratile i bodrile u mom pjesničkom uzletu i obiteljskim uspjesima, stranke koje su dolazile natmurene, a odlazile nasmijane iz našeg ureda, a to nam je bila satisfakcija i ko to more platit.
Kako se nosite s poteškoćama, obzirom da prštite pozitivnom energijom koja je više nego zarazna i da taj obrazac ujedno bude i poruka našim čitateljima?
Život nas uči da na sve moramo gledati pozitivno jer ja kao vjernica zahvaljujem Bogu na svemu šta mi je dao, daje i šta će mi dati. Nikad se ne predati malodušnosti, jer ja sam iz najtežih situacija izlazila snažnija poput feniksa. Život nije lak, pun je previranja i neizvjesnosti, ali je lip i naš je. Nikad ne dozvolite nikome da vas tlači i unazađuje. Slijedite svoje želje i put jer ja sam na svom bogatom životnom putu naučila da je život često mukotrpan, ali se na kraju sve pozitivno i posloži.
I znajte:… život na vremenskoj stazi uistinu brzo prolazi i ne dopustimo da ga uludo potrošimo, suviše je dragocjen. Doma se što manje zadržavajte, izlazite, družite se, pričajte, pivaje, plešite. Tehnologija je nezamjenjiva, ali nas je otuđila jedne od drugih i nemojmo joj biti sužnji.
Razgovarala: Eleonora Doboš
