By 
Bliži nam se Mjesec hrvatske knjige koji počinje 15. 10. i traje do 15. 11. Kroz nekoliko narednih tjedana Narodna knjižnica Ploče predstavit će nam svoje goste. 16. 10. u 19:00 sati prva gošća je polonistica, prevoditeljica i književnica Đurđica Čilić, koja će nam predstaviti svoje knjige”Fafarikul” i “Novi kraj”.
Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, u BiH, odrasla u Vitezu. Docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti. Godine 2010. obranila je doktorski rad pod naslovom “Oblikovanje autora u poeziji Czesława Miłosza i Tadeusza Różewicza”. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskoga jezika, posebice poeziju.
“Fafarikul” je zbirka stotinjak pripovijesti, anegdota i sjećanja, koje dijele spremnost pripovjednog subjekta da neuvijeno i bespoštedno govori o slabostima, prije svega vlastitima, ali i o strahovima, manjkovima, pogreškama i krivim skretanjima koje bi većina čitatelja mogla prepoznati kao svoje. Literarna je dimenzija zapisa katkad suzdržana u korist faktografskog pripovijedanja, a katkad je faktografija (imena, toponimi, datumi) upotrijebljena samo kao materijal za gradnju fikcije.
Iako pisani u prvom licu, tekstovi u zbirci, bilo da su garnirani humorom bilo melankolijom, govore podjednako i o autorskom “ja” i drugima, jer odabirom tema i psiholoških punktova oko kojih su strukturirane ove priče spajaju pojedinačno i opće, jednokratno i ponovljivo, individualno i kolektivno.
Čitljivi, razigrani i razgovijetno ispisani tekstovi omeđeni su samo jednim imperativom: potrebom da se pripovijeda, odnosno da se kratkotrajnost, prolaznost i poroznost događaja, emocija i međuljudskih veza pretvori u priču i tako potraju i onda kad više u zbilji ne bude onog što je poslužilo kao njihova građa.
“Fafarikul” može biti čitan kao zapis lažnih sjećanja, katalog nenapisanih pisama, arhiv istrgnutih posveta, album skica za portrete iscrtan riječima. Autorica i pripovjedačica nemaju mnogo zajedničkog, ali slažu se u jednom: sve što je napisano ne pripada više nijednoj od njih nego čitatelju.
Tko čita priču, njezin je gospodar.
“Novi kraj” je roman fragmentarne kompozicije, koji može biti čitan i kao zbirka priča uvezana prisutnošću nekoliko istih likova. U romanu, koji bismo uvjetno mogli nazvati autofikcijskim, premrežavanjem melankolije i vitalnosti kreirana je mreža jednog života i svijeta kakav znamo iz stvarnosti, svoje i one koju žive naši bližnji.
“Novi kraj” je priča o konačnostima koje odgađamo sve dok za to imamo snage i razloga i o počecima koje izmišljamo kako bismo neumitnost krajeva lakše podnijeli. Pisan jednostavnim, slikovitim jezikom u nostalgičnom, ali i energičnom, poletnom tonu, roman govori o ljudima i njihovom trajanju, svemu onome što se smjesti između prvog kraja i zadnjeg početka.
“Novi kraj” u tematskom, motivskom i stilskom pogledu svojevrsni je nastavak autoričina knjižnog prvenca, zbirke priča “Fafarikul”, jedino što je ovdje dominantno izdvojena jedna od mnoštva pripovjednih linija, a to je davno započet i nikad dovršen razgovor pripovjedačice s majkom, njen oproštaj s njom kao pripremna inačica onoga konačnoga. U toj presudnoj dionici roman prati autoričino nadvremensko putovanje od trenutka kada saznaje da joj je mama teško bolesna i osvještava si da im zajedničko vrijeme curi, usputno nam nudi crtice iz njena življenja u vječnom sada, koje se isprepleću s gotovo svakotjednim petosatnim vožnjama na relaciji Zagreb–Vitez u posjet majci i susretima s vlastitom budućom prošlošću, donosi prizore iz majčine prošlosti koje pripovjedačica uz njeno uzglavlje diskretno zapisuje na papir, suočava nas s nužnošću da se naviknemo na ono na što se ne možeš nikad naviknuti, i vodi sve do katarzičnog mirenja s time da kada nam neka draga osoba umre, ipak ostaje naša priča o njoj.
Preuzeto sa https://disput.hr/
Foto: Sandra Šimunović/Pixsell
