Autor romana “Tanka punta”: Ploče su jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje sam uvijek bio samo sretan

Jasmin Agić pisac je kojeg smo već predstavili pločanskoj javnosti putem emotivnog pisma koje je napisao za svog pokojnog ujaka Špiru, svima nam dragog profesora matematike. Ovoga puta ga predstavljamo kao autora romana Tanka Punta.

Jasmin Agić rođen je u Zenici. Živi u Sarajevu gdje na portalu Al Jazeera Balkan radi kao novinar, piše prozu, esejistiku, književnu i filmsku kritiku.
Povod našeg razgovora je nedavno objavljen autorov roman Tanka Punta kojeg opisuje kao “prvenstveno ljubavni ali i antiratni roman čija se radnja odvija u Pločama.”

Ovim romanom Agić je Ploče upisao na kartu književnih mjesta, a Tanka Punta za njega je jedan mali isječak stvarnosti na kojem se uvijek osjećao sretno i slobodno, s čim će se sigurno složiti svi Pločani.

Rođeni ste u Zenici, živite u Sarajevu, a u djetinjstvu i mladosti često ste posjećivali rodbinu u Pločama. Možete li nam opisati vaše poimanje Ploča?

Ploče su za mene jedan poseban svijet, u svakom smislu. Da krenemo samo od onih najočiglednijih stvari, koje njegovi stanovnici vjerovatno ne doživljavaju na taj način. To je jedan urbaniziran, industrijski grad koji se nalazi na obali mora. Moji prvi doživljaji Jadrana, dakle, nisu bili onakvi kakve ima većina mojih sunarodnjaka ili uopće ljudi koji nisu rođeni na obali.

Za mene, Jadran i Dalmacija dugo nisu bili ona uska, ograničena turistička slika svedena na nekoliko prizora kakvi su hotelski smještaj, prenatrpane plaže, iznajmljivači smještaja. Ploče su zaslužne što sam, faktički, cijelu Dalmaciju zamišljao kao jedan ogroman prostor. Sjećam se luke još iz prijeratnog doba, dobro pamtim vrijeme kada je na ulaz u luku bilo poredano i po dvadeset različitih brodova. To je veoma fascinantan prizor.

Drugo, za mene, sticajem obiteljskih okolnosti, Dalmacija i Jadran nikada nisu bili „turistička zemlja“, jer sam posjećivao obitelj kod koje smo godinama, desetljećima, odsjedali i imao sam priliku i zadovoljstvo upoznati ljude i život onakvim kakvi jesu. Ujak je, cijeli moj život, imao čamac, brodicu, kojom smo odlazili na kupališta, gdje nije bilo turista. Ta vožnja i to odsjedanje u prirodi dali su mi sasvim drugačiju perspektivu ljeta i mora. Postali su mi bliži, dohvatljiviji, a istovremeno i misteriozniji, jer smo do kupališta uvijek plovili. Za mene je more neka vrsta meditacije o životu. Zbog svih tih razloga volim Ploče, raznolikost lučkog grada i njegove urbane konture. Ja sam u grad dolazio i kada se zvao Kardeljevo, toliko pamtim u prošlost.

Roman „Tanka Punta“ napisali ste vodeći se sjećanjima koja vas vežu za naš grad, a ujedno se kroz roman protežu slike iz rata koji se vodio u Bosni. Kao mlad čovjek koji nije bio na bojištu, kako ste uspjeli tako živo dočarati strahote rata?

Priča romana sklopljena je od „hiljada“ malih priča koje sam slušao i „upijao“ cijeli život. Mnogo je ljudi iz mog okruženja ratovalo i decenijama su prepričavali ratne priče. Šta su drugo mogli. Rat u Zenici, gdje smo ga majka, sestra i ja proveli, nije bio toliko „krvav“, ali je gotovo dvije godine vladala beznadežna glad. To mi se baš urezalo u pamćenje. Otac je bio u opkoljenom Sarajevu, gdje je teško ranjen i veliki dio rata bilo smo „razdvojena obitelj“. To je izraz kojim se opisivalo stanje obitelji kakva je bila naša tokom rata. Uglavnom, priče tih ljudi, koji su neprekidno nastojali pripovijedanjem liječiti svoje traume, slušao sam cijeli život. Od tih je priča nastao roman.

Naravno, to je priča zasnovana na iskustvu običnih ljudi, vojnika koji su odlazili ratovati iz ideala, a onda doživljavali razne vrste razočarenja. Taj kobni slom njihovih ideala nešto je što se desetljećima moglo čak i fizički opipati u zraku. Siromaštvo, nepravda i bijeda u poslijeratnoj Bosni od velikog broja ljudi, koji su sudjelovali u ratu, napravili su neku vrstu „bogalja“. Psihičkih bogalja, na to mislim, jer ništa se nije odigralo onako kako su oni zamišljali. Društvo se njihovom osjećaju za pravdu jednostavno narugalo. Zašto se to dogodilo ne bih znao reći. Postoji mnogo teorija i objašnjenja, ali moja knjiga je roman o jednom čovjeku koji se suočava sa vlastitim demonima i pokušava se riješiti vlastitih trauma.

Otvoreno pišete o ratnim zločinima i vjerskim nedoumicama. Na kakve kritike, odnosno kakvim komentarima ste bili izloženi nakon objavljivanja romana i mogu li se usporediti oni iz BiH s onima iz Hrvatske?

Taj vojnik, koji je glavni lik u romanu, zaista sudjeluje u jednom događaju koji je gnusan. Takvih je situacija bilo bezbroj u proteklom ratu. Njegove vjerske nedoumice, kako kažete, su nešto s čim se svaki moralan čovjek nosi u životu, to je sasvim prirodno, osim ako niste pokvarenjak koji se ne opterećuje takvim stvarima.

Reakcije su bile podjeljene i uglavnom su iznošene usmenim putem, jer imam osjećaj da se čak i oni koji bi kritizirali knjigu ne usuđuju to javno učiniti. Ne zato što mislim da je knjiga toliko kontroverzna nego zato što je naše društvo postalo bezmalo autistično i vodi se nekim meni čudnim principima. Kao da misle da je bolje da se ništa ne spominje i da se na sve baci prašina zaborava nego da se o sadržaju javno raspravlja. Što je tek pogubno i pogrešno. Neki, koji su negodovali zbog sadržaja romana, zapravo su mu dali veći kompliment nego oni koji su samo „pro forme“ pohvalili temu kojom se bavim.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj? Pa pretpostavljam identično onome u Bosni i Hercegovini. Nikoga više nije briga za ljude koji su izlagali svoje živote najsmrtonosnijim pogibeljima. Nikoga ne interesira kako žive, šta proživljavaju i kako se osjećaju. To je barem moj utisak. Roman prati život jednog veterana bosanskog rata koji desetak godina nakon što je rat okončan doživljava ljubav daleko od mjesta na kojem je rođen.

Veoma lijepo pišete o ljubavi, a ovo u principu i je ljubavni roman. I to ne samo one ljubavi između muškarca i žene, već i ljubavi među rodbinom, prijateljima, sjećanjima, svemu opipljivom i najvažnije, ljubavi prema životu. Što je za vas ljubav i postoji li ona iskrena i ljudska i dalje među nama?

Postoji. To je temelj svijeta. Mislim da je ovo zapravo roman o ljubavi, a ne o ratu, kako su neki odmah komentirali. Jer, ljubavna priča je u središtu priče, ljubav koja se iznenada rodi između dvoje ljudi koji se slučajno sretnu. Dakle, priča o ljubavi na prvi pogled, ali ljubavi koja je opterećena teškom i kompliciranom prošlošću glavnog protagonista.

Da sam iz Ploča i da pročitam roman mene bi interesirala samo jedna stvar – tko je Lada? Da li je njen lik utemeljen na nekoj stvarnoj ličnosti i da li u opisima ljubavi, koja se rodi između nje i glavnog protagonista romana, Ajeta, ima autobiografskih elemenata? Ne znam kako da odgovorim na pitanja koja sam sam postavio odgovarajući na Vaše pitanje, ali pretpostavljam, ako se roman bude čitao u Pločama ili netko iz Ploča bude negdje čitao roman, da će sebi postaviti ista, identična pitanja.

Sve je naravno fikcija, ali pošto je priča situirana u suvremenost i opisuju se postojeća mjesta prirodno je da čitalačka radoznalost postavi takva pitanja. Čak i ja, kao autor, bi volio znati odgovor na ta pitanja.

Obzirom da ste nam u razgovoru otkrili da je Tanka Punta za vas najljepše mjesto na svijetu, koliko toga autobiografskog ste prenijeli u sam roman?

To je veoma teško pitanje. Zapravo, jedino pitanje na koje ne postoji konkretan i završen odgovor. Pretpostavljam, mnogo toga, ali nesvjesno, na nekom nivou koji nije namjera. Roman je, ipak, književnost, fikcija i svi autobografski elementi, a takvih vjerovatno ima, našli su se u priči nekom unutrašnjom logikom pisanja, a nikako jer sam nastojao da ih svjesno tu postavim.

Naravno, posjeti Tankoj Punti su utemeljeni na mome vlastitom iskustvu, ali prerađenom, ako smijem da se tako izrazim „namaštanom“. To je u romanu stvarno i imaginarno mjesto, jer se protagonist priče cijelo vrijeme prisjeća tih posjeta lokalitetu tokom djetinjstva i te mu uspomene daju snagu da psihički preživi rat. U toj je nekoj mjeri Tanka Punta povezana sa mojim vlastitim životom – i meni je Tanka Punta nešto nevjerovatno, jedan mali isječak stvarnosti na kojem sam se uvijek osjećao sretno i slobodno. Sve ostalo je, naravno, izmišljeno.

Koliko vam posao novinara pomaže u pisanju romana, jesu li vam teme koje obrađujete motivi kao temelji i smjernice za pisanje?

Pa, iskreno govoreći novinarstvo mi ne pomaže u pisanju književnosti. Nekada, prije dvadesetak godina, novinarstvo je bilo korisno, jer me naučilo da pišem. Htio ili ne, morao si svaki dan pisati sve moguće vrste tekstova i s godinama naučiš da je pisanje vještina kojom, ako si talentiran, ovladaš u većoj ili manjoj mjeri.

Danas me već pomalo opterećuje novinarstvo jer je postalo, u mnogo slučajeva, šablonsko i stereotipno dok u književnosti neprekidno otkrivam neke nove svjetove, neistražene. Ovdje u Bosni, ovi što prate moje pisanje, znaju da sam ta dva diskursa uvijek uspijevao držati odvojenim, što znači da se novinarski stil i pristup nikada nisu preljevali u književnost. To je teško, ali mi je sada drago što nisam podlegao pritisku da umjetničku prozu profaniram. To ne znači da manje cijenim novinarstvo, dapače. To samo znači da te dvije stvari treba držati strogo odvojenim i ništa više.

Kakav utjecaj ste htjeli ostaviti na publiku objavljivanjem romana Tanka Punta?

Za sada je prerano govoriti o nekom utjecaju jer je knjiga nedavno objavljena. Ali, vidim, primjećujem da ljudi, kada pročitaju knjigu, imaju potrebu da mi se jave, da nešto sa mnom raspravljaju o pročitanom sadržaju. Ali, ne bih nikoga htio razočarati, samo moram reći da sam ja, što se te knjige tiče, već sve rekao napisavši je.

S druge strane, dok je roman još uvijek bio rukopis oni koji su ga čitali imali su potrebu ga komentirati i da rade na tome da ne bude objavljen. Taj im je sav trud, kako se vidi, ostao uzaludan jer je roman podržao peteročlani žiri Fondacije za izdavaštvo i knjiga je, na koncu, tiskana. Sada ga trebam promovirati i predstaviti javnosti pa da vidimo kakve će rekacije biti.

Moj cilj u pisanju je bio da napišem knjigu o nečemu za šta vjerujem da se sistematski godinama zanemaruje, da napišem priču o običnom čovjeku, vojniku koji se sada mora nositi sa teškim bremenom vlasite prošlosti. Zamislio sam ga kao antiratni roman, kao roman o čovjeku i njegovoj sudbini, ali, naravno, svatko ima slobodu i pravo da ga čita iz vlastite životne perspektive i tumači onako kako on to želi.

Za kraj smo ostavili pitanje koje zasigurno zanima sve Pločane, a to je ono možemo li vas i kad očekivati u Pločama na promociji knjige i gdje se, dok smo u slatkom iščekivanju, može kupiti knjiga Tanka Punta?

To najviše zavisi od izdavača i njegove mogućnosti da organizira promociju. Mislim da su šanse za to relativno male. Ali, vidjet ćemo, neko druženje sa građanima i publikom Ploča svakako će biti, samo u kojem obliku to tek treba vidjeti. Napisao sam roman o tom malom gradiću kojeg smatram nekim svojim drugim domom. To je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje sam uvijek bio samo sretan.

O tome nisam razmiljao dok nisam sjeo odgovarati na pitanja ovog intervjua ali izgleda da sam Ploče upisao na kartu književnih mjesta, to je sada gradić u kojem se odvija fabula jednog romana i zbog toga sam neizmjerno sretan. Književnost inače radi takve stvari, mislim stvara neke odnose i povezanosti koji su logici običnog i svakodnevnog mišljenja sasvim nerazumljivi.

Razgovarala: Eleonora Doboš