ANDRIJA ANKOVIĆ Sutra počinje Memorijalni turnir, sudjeluje i Jadran LP, evo tko je bio ovaj velikan Haduka

Kad se spomenu igrači iz Hercegovine koji su urezani u memoriju navijača Hajduka odmah na pamet padnu Baka Slišković i Andrija Anković. Iako u vremenu bez televizijskih prijenosa, Andrija je ostavio veliki trag u sjećanju navijača

Pločanski Jadran LP već tradicionalno sudjeluje na Memorijalnom turniru “Andrija Anković” koji se igra u Gabeli. Tako će biti i ove godine, a turnir počinje sutra na stadionu Perica Pero Pavlović u Gabeli svečanim otvorenjem u 12:45 sati.

Nakon otvaranja turnira, prvi će na teren domaćini NK GOŠK i NK Jadran Luka Ploče koji će svoj susret igrati u 13:00 sati. Odlična je prilika da se prisjetimo tko bio Andrija Anković.

Hajduk je svoje najteže dane u bogatoj povijesti doživljavao poslije trećeg trijumfa u prvenstvu Jugoslavije 1954./55., u sljedećoj sezoni Bijeli su se stropoštali na dvanaesto mjesto, jedva su opstali u ligi, koja je imala svega 14 klubova. Preživljavanje, to jest čekanje na novi naslov prvaka Jugoslavije trajalo je 16 godina, u međuvremenu Hajduk je osvojio svoj prvi Kup (1967.), pa je krenulo napredovanje.

U međuvremenu, u najmučnijem razdoblju do ljeta 1966. jedan igrač, Andrija Anković, kršni Hercegovac iz Gabele, centarfor najmodernijeg tipa, golgeter, brz, probojan, borben, nezaustavljiv, praktično je svojim golovima držao Hajduk da potpuno ne potone. Od trenutka kada je u jesen 1958. Anković stigao na Stari plac postao je nezamjenjiv, standardan i naprosto nezasitan u svojim jurišima i golovima. Jedna epizoda najbolje oslikava karakter Ankovića: Vojvodina je 1963. u Novom Sadu katastrofalno porazila Hajduk sa 7:1, a kod rezultata 0:7, u 87. minuti Anković je postigao gol, utrčao u mrežu, uzeo loptu, odnio je na centar, rekao je suigračima:

– Ajmo, možemo dati još koji gol.

Kaliternin učenik

Anković nije bio tehnički potkovan, ali je rado dopunski radio pod vodstvom starog trenera barba Luke Kaliterne u dvoru Starog doma, gdje su juniori vježbali tehničke detalje.

Anković je, s tim slabašnim Hajdukom, u prvoj svojoj kompletnoj sezoni 1959./60. trebao postati najbolji strijelac ondašnje prve lige. Zamislite sada tu situaciju: poslije 19 odigranih kola, dakle tri kola do kraja prvenstva, Anković je na tablici golgetera vodio s 14 postignutih golova, Bora Kostić iz Crvene zvezde dao ih je osam. I onda je uslijedio fantastični preokret:

* Hajduk je u 20. kolu pobijedio Beograd na Karaburmi s 4:2 (Anković tri gola), a Crvena zvezda Sarajevo na Koševu također 4:2 (tri gola Kostića). Dakle, Anković 17, Kostić 11;

* u pretposljednjem 21. kolu Bijeli su izgubili u Splitu od Vojvodine 0:1, dok je Kostić protiv beogradskog Radničkog dao četiri gola za pobjedu od 5:4. Dakle, Anković 17, Kostić 15;

* u posljednjoj rundi prvenstva Hajduk je u Titogradu bio bolji protiv Budućnosti sa 3:2 (Anković jedan gol), a Crvena zvezda u Tuzli protiv Slobode čak 5:1, uz nova četiri gola Kostića. To je značilo: Kostić 19, Anković 18…

Treba notirati kako je Crvena zvezda na tri završne utakmice postigla 14 golova od koji Kostić čak 11! A Leo Lemešić, naš najbolji sudac svih vremena, koji se oprostio od suđenja baš na utakmici između Zvezde i Radničkog, ono kad je bila golijada (5:4), po povratku u Split pričao je:

– Kostić je izvanredni strijelac, ali sam uočio da su se igrači Radničkog naprosto sklanjali, puštali ga…

Dobrodušni Anković se nije žalio, jer je u međuvremenu zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije (debitirao je u Casablanci protiv Maroka 5:0, uz jedan gol).

– A što ćeš se buniti kad su oni gazde, mogu biti sretan da sam u krugu kandidata za reprezentaciju, čak sam Kostiću čestitao, Bori je bilo drago!

I zaista, Anković je bio na završnom turniru prvenstva Europe 1960., prvom Kupu nacija, u Parizu kada su Jugoslaveni osvojili drugo mjesto, ali je srebrnu medalju dobilo samo jedanaest igrača finala protiv Sovjetskog Saveza (1:2).

– Bio sam sretan što idem na Olimpijske igre u Rim, dopalo me igrati finale protiv Danske, pobijedili smo ih 3:1, dobio sam zlatnu medalju.

Na terenu je zlatne medalje dobilo jedanaest igrača, među njima Anković i Žanetić od Hajduka, Perušić i Matuš od Dinama, te još jedan Hrvat, Tomislav Knez iz banjalučkog Borca, koji je sljedeće godine prešao u tabor Dinama. Naknadno su pričuvni igrači dobili zlatne medalje, među njima od Hajduka Aleksandar Kozlina, ali zbog neke administrativne greške ne i Zvonko Bego, jer nije nastupio na niti jednoj od pet utakmica finalnog turnira.

Tako Bego, bez obzira na to što je u svim službenim dokumentima upisan kao igrač reprezentacije Jugoslavije, ipak nije dobio zasluženu naknadu vlade Hrvatske za izvrsnost.

Zakinut na Mundijalu

Ankovićeva supruga Tonča (po profesiji dentalna liječnica, ali i književnica) sa svoja tri sina (Bruno, Nikola i Andrija) čuvala je zlatnu olimpijsku medalju kao pravu relikviju, u posebnom okviru na počasnom mjestu dnevnog boravka. Jednog dana, na svoje zaprepaštenje otkrila je da medalje nema. Netko od posjetitelja, kućnih prijatelja, zdipio je… Krađa je prijavljena policiji, ali osim informacije da je ponuđena kolekcionarima, zlatnoj medalji nema traga.

Anković je također sudjelovao na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962., reprezentacija Jugoslavije plasirala se na četvrto mjesto. Zanimljivo je da je bio u prvom sastavu kao desno krilo jedino protiv Kolumbije (5:0)…

– E, tu sam zakinut, nije mi bilo jasno kako su me izostavili na sljedećoj utakmici. Kako su mogli u polufinalu protiv Čehoslovačke u momčad postaviti beka Šijakovića kao desno krilo. Tu taktičku filozofiju nisam mogao shvatiti.

Što se tiče Hajduka, Ankovićevi golovi su bili spasonosni za Bijele. Posebno se rado sjećao jedne utakmice na Maksimiru protiv Dinama (4:1), kada je postigao hat-trick.

– Pripremala se proslava pola stoljeća Hajduka i mi smo bili optimisti, nadali se da ćemo biti prvaci. Imali smo izvanrednu momčad predvođenu Bajdom Vukasom, koji se vratio iz Bologne. Dakle, Žanetić, Papec, Bego, Kozlina, Cuzzi, na vratima Jurić… s Milovanom Ćirićem, iskusnim trenerom na klupi. Na kraju smo bili treći…

To je bilo prvenstvo u kojem je Partizan bio prvak, kao i u sljedeća dva.

Anković je u ljeto 1966. u svojoj 28. godini, otišao u Njemačku, u Kaiserslautern, poslije dvije sezone igranja za taj slavni njemački klub, nosio je dres Bregenza, pa se vratio u Split, gdje ga je čekalo mjesto trenera u omladinskom pogonu. Bio je i desna ruka Branku Zebecu, kasnije je dobio ulogu instruktora za Dalmaciju. Umro je neočekivano, od srčanog udara 1980., s nepune 43 godine. Zatekao se u bolnici, pratio je svojeg tasta na neki pregled, ali je Ankoviću pozlilo, počeo je povraćati, kažu da mu spasa nije bilo, srce mu je doslovno eksplodiralo. Svi su bili zaprepašteni, jer Anković je bio snažan, nije imao zdravstvenih smetnji. Pokazalo se ipak da mu je srce bilo oštećeno, navodno zbog učestalih angina tijekom igračke karijere u Hajduku. Ustvari, kako je bio najvažniji igrač Hajduka u svojem razdoblju, šopali su ga antibioticima kako bi igrao čak i nedovoljno oporavljen.

Bio je nezamjenjiv

U čast Ankoviću svake godine se u njegovoj rodnoj Gabeli igra memorijalni turnir na kojem je Hajduk redovito sudjelovao, ali su tu svoju svetu obvezu zapustili, da bi u novije doba poslali delegaciju s vijencem…

Anković je rođen u Gabeli 16. srpnja 1937, umro je u Splitu 28. travnja 1980. Bio je rasni centarfor, golgeter, u dresu Hajduka odigrao 153 prvenstvene utakmice (64 gola), 19 u Kupu (14 golova), čak 148 prijateljskih (171 gol). Zanimljivo je da je u pet prvenstava od 1959./60. do 1963./64. od mogućih 118 odigrao čak 115 utakmica! Zaista, bio je nezamjenjiv.

Piše: Zdravko Reić/Sportske novosti