By U posljednjih 20 godina na području Dubrovačko-neretvanske županije počinjen je samo jedan suicid maloljetnika, dok je 13 suicida ostalo u pokušaju:
– U tih ukupno 14 slučajeva samo se jednom radilo o muškom maloljetniku, a ostale su suicide pokušale djevojke. Prosjek starosti maloljetnika koji su se odlučili na takav potez je 16 godina, dok je najmlađa maloljetna osoba imala 14 godina- rekla je za Dubrovački vjesnik glasnogovornica PU dubrovačko-neretvanske Andrijana Biskup koja, međutim, nije mogla dati i podatke o socijalnom statusu obitelji čiji je član počinio ili pokušao suicid.
Policiji taj podatak nije relevantan niti je stručno tijelo koje rješava taj problem: zadatak im je tek utvrditi postoji li u pozadini te namjere protupravno ponašanje na štetu maloljetnika, dok je liječenje u nadležnosti zdravstvenih i djelatnika drugih stručnih službi.
Pisanje o oblicima suicida često izaziva oponašanje poznato kao Verterov efekt. Psihologinja OŠ Mokošica Bojana Čengija je uočila depresiju kod djece, ali se nije susrela s pokušajima suicida u toj školi, dok psihologinja Maris Kutanjac iz Turističke i ugostiteljske škole ističe:
-Nismo imali učenika koji su došli do te faze, ali je bilo onih sa suicidalnim mislima. Rijetki imaju razrađen scenarij što i na koji bi način to učinili, ali su to većinom misli “Možda bi bilo bolje da me nema, svima bi bilo lakše da nisam tu, k‘o da bi itko to primijetio. Znači, to su ideje o prolaznosti i jesu li oni uopće bitni. Teško je reći uzrok: nekima je to zlostavljanje od vršnjaka, drugima je to tek loše pouzdanje bez evidentnog uzroka. Tek, posljednjih pet- šest godina imamo porast raznih psihičkih poremećaja i promjene u načinu emocionalnog procesuiranja.
Imamo djecu koja postaju sve hipersenzibilnija, teško se nose s osobnim emocijama, loše prihvaćaju kritiku ili su dosta impulzivni. Istodobno im nedostaje empatija i vrlo teško se i malo povezuju s vršnjacima, čemu je uzrok lošija socijalizacija. Jer, druženja im više nisu face to face niti prepričavanje iskustava i doživljaja; sve je posredno i putem slika i videa društvenih mreža – kaže Kutanjac za Dubrovački vjesnik, i na upit treba li nam se upaliti alarm na posljedice terora društvenih mreža, kaže:
PROMJENA TRENDA
– Mreže su dio svakodnevice i odraz napretka društva digitalnog doba, ali umjesto da mladima omoguće bolju povezanost, uče ih manipulaciji. Nužne su kontrola sadržaja i osvještenje djece da su to uljepšani životi a ne stvarnost. Katkad su nerealni zahtjevi roditelja uzrok manjka samopouzdanja i suicidalnih misli. Ali, trend se mijenja: prije su roditelji vršili direktni pritisak na dijete za dobre rezultate, sad su roditelji zahtjevni i prema školi i cijelom sustavu te, praktički, roditelji miču kamenja s puta svoje djece! Držim da su nužni preventivni programi o tome što radimo, a na razvoju socijalnih vještina mladeži jer im očito treba pomoć u tome.
No, to nije za srednju školu, tad je već kasno: treba početi od ranih razreda osnovne škole i nastaviti kroz cijelo obrazovanje. Prije bi se u dvorištu posvadili i pomirili te odrasli nisu morali intervenirati, ali im sad treba puno pomoći da nauče neke osnovne stvari.
I klinička psihologinja Vesna Božica Raguž Staničić kao rješenje vidi prevenciju i tvrdi:- Od COVID-krize djeca sve više pokazuju simptome anksioznosti i depresije. Psiholozi su izrazito zabrinuti: prevenciju treba realizirati u školama gdje stručnjaci trebaju raditi trijažu smetnji te usmjeravati psiholozima, psihijatrima i ostalima koji su u kontaktu s djecom.
Djecu i roditelje treba senzibilizirati za ove probleme i uključiti u stručne programe- kaže Raguž Staničić te o teroru društvenih mreža kaže da s imperativom ljepote, mladosti i sreće potiču probleme:- Ljudi imaju potrebu pokazati se kakvi znaju da nisu, a savršene fotografija na mrežama daleko su od stvarnosti. Udaljavanje od stvarnog života i bijeg u virtualni život posredstvom društvenih mreža obilježava današnjicu i bit će još izraženije. Mreže tako pokazuju koliko su loše, a posljedice su strašno međusobno udaljavanje te je krajnje vrijeme da se upitamo kuda ide ovaj svijet.
Kao primjer ću navesti što se događao s braniteljima: Mediji su detaljno opisivali izvršene suicide i uočili smo da se povećao broj branitelja koji su upravo tako počinili suicid! Sastali smo se s novinarima i ukazali na učinak takvog pisanja te su prestali i ubrzo se to osjetilo na braniteljskoj populaciji – opisuje sugovornica Dubrovačkog.
O simptomima koji ukazuju na mogući suicid Raguž Staničić kaže:- Najčešće su to povlačenje, osamljivanje i izbjegavanje kontakata, vrlo često poteškoće u spavanju i promjena apetita, katkad je to i samoozljeđivanje koje se teško otkriva jer mladi ozljede prikrivaju odjećom koja im potpuno prekriva ruke i noge, za što koriste bilo koji oštri predmet. Redovit je i pad uspjeha u školi i slabije druženje, što treba upaliti crveno svjetlo. Ali, stručna služba će ih, ako se jave, pružiti pomoć i kanalizirati nama te će zasigurno biti zbrinuti. Vrlo često se događa da kolege iz škole brzom trijažom utvrde što treba raditi i odmah nas pozovu. Katkad to ide i privatnim poznanstvom, ali uvijek brzo reagiramo; dijete se dovodi i pružamo pomoć, sveobuhvatno uključimo u tretman i multidisciplinarnim pristupom problem većinom riješimo pozitivno.
ULOGA DEPRESIJE
Ulogu depresije kao mogućeg uzroka suicida istraživala je i dr Matija Čale Mratović iz Zavoda za javno zdravstvo DNŽ koja kaže da je depresija među vodećim zdravstvenim problemima mlađe populacije:
– Depresija je ozbiljni poremećaj raspoloženja i često je prate osjećaj tuge, gubitka, bezvoljnosti i umora koji ometaju dnevne aktivnosti. Taj poremećaj mentalnog zdravlja duboko utječe na sve aspekte života i može završiti smrću, a roditelji će uočiti promjene ponašanja i raspoloženja djeteta kao gubitak interesa za hobije i aktivnosti u kojima su djeca uživala, djeca se žale na umor, teško se koncentriraju i teže pamte, popuštaju u školi, mijenjaju navike spavanja te apetit i težinu, izgledaju tužno ili tjeskobno, lako se rasplaču, pesimistični su, govore negativne stvari o sebi i budućnosti ili se počinju rizično ponašati.
Kod mladih se depresija može iskazati i kao česta nervoza, prevladavajuće nezadovoljstvo, neprijateljsko ponašanje ili napadi bijesa prema roditeljima i drugim osobama a depresija se, katkad, skriva iza kroničnih bolova za koje se ne nalazi fizički uzrok (glavobolja, probavni i drugi problemi) i slabo reagiraju na liječenje. Kod svih tih simptoma pomoć treba potražiti od obiteljskog ili liječnika školske medicine i psihologa, a ako treba i psihijatra – kaže Čale Mratović i naglašava:
-Simptomi depresije variraju po ozbiljnosti, učestalosti i trajanju. Neprekidno trajanje od dva i više tjedana je sumnja na depresiju. Neliječena depresija može dovesti do samoozljeđivanja, razmišljanja o smrti i pokušaja samoubojstva. Liječenje je učinkovitije i brže ako se simptomi brže otkriju i prije postavi dijagnoza. Situacija polako mijenja, ali je nažalost još uvijek prisutna velika stigma za teškoće mentalnog zdravlja.
Roditelji su spremni napraviti sve moguće pretrage da otkriju uzrok tjelesnih simptoma, ali kažu da to nije ništa ako se posumnja na psihološke uzroke problema mentalnog zdravlja, komentirajući “to je prolazna faza, to ćemo sami riješiti”.
Prijeti li nam porast suicida?
Istraživanja savjetnika za obrazovanje dr.sc. Petra Bezinovića ukazuju da je mentalno zdravlje mladeži lani bilo značajno lošije nego 2016. godine kad je utvrđen značajan porast srednjoškolaca koji se ne osjećaju sretni i zadovoljni životom, općenito se ne osjećaju dobro i ne vide da im život ima smisao i cilj.
Prednjače djevojke: skoro trećina ih se nikada ili rijetko dobro osjeća, četvrtina je nezadovoljna životom, a više od petine ne vidi smisao i cilj života. Petina djevojaka i mladića nikad i rijetko optimistično gledaju u budućnost, a uspjeh u budućnosti ne vidi 10 posto djevojaka i 17 posto mladića.
Lani je uočen znatan porast egzistencijalne krize i osamljenosti koja upućuje na osobni osjećaj izolacije i napuštenosti, što ne znači i stvarni nedostatak socijalnih veza nego je to subjektivno iskustvo samoće koje varira od situacijske krize do trajnog osjećaja ispraznosti i besmisla. Nepripadnost svijetu u kojemu žive znatno više osjećaju djevojke (32,7 posto naspram 25,9 posto mladića), umor i iscrpljenost osjeća dvije trećine djevojaka i svaki treći mladić; nervozu i tjeskobu 57 posto djevojaka i 26,3 posto mladića, tromost i usporenost 45,2 posto djevojaka i 22,3 posto mladića, utučenost i žalost 30 posto djevojaka i 16 posto mladića, bespomoćnost 26,9 posto djevojaka i 11,1 posto mladića a uplašenost 25,4 posto djevojaka i 11,7 posto mladića.
Češći su i psihosomatski simptomi: sklonost prehladama, želučani problemi, bol u vratu i ramenima, problemi sa spavanjem, glavobolja, loša probava i vrtoglavice. Na suicid je 2016. “često i vrlo često” pomišljalo 8 posto djevojaka i 6 posto mladića, dok je 2022. o suicidu razmišljala skoro svaka četvrta djevojka (22,5 posto) i svaki sedmi mladić (16,4 posto). Brojke govore same za sebe.
