By 
Lancarica, Pločanka, Metkovčanka, već 21 godina Puljanka, a prije svega žena s velikim srcem, humanitarka – Danijela Juran Brajković dobitnica je posebnog priznanja Grada Pule za vrijedan društveni i humanitarni rad kojim je dala neprocjenjivu potporu mnogim potrebitim sugrađanima.
Udruga Lancarica
Koliko je tona robe i hrane tijekom brojnih humanitarnih akcija prikupila ne zna ni sama, prije dolaska u Istru odradila ih je više od sto, a ovdje je krenula pomagati ljudima sa istim žarom.
O njezinom dugogodišnjem humanitarnom radu popričali smo s njome u obiteljskoj kući u kojoj nas je ugostila, toplo i otvoreno, kao da se oduvijek znamo. To čak nije daleko od istine, neki od prvih mojih novinarskih uradaka (prije dva desetljeća) bili su upravo praćenje humanitarnih akcija njezine Udruge Lancarice – nazvane po hrabrim i snažnim neretvanskim ženama koje su sav teret života vukle konopom na lađi.
Humanitarnih akcija prisjećamo se zajedno dok listamo tri velika albuma puna fotografija, izrezaka iz novina, sitnih sjećanja… To je, napominje, samo jedan posto njezina humanitarnog rada.
“Svaka joj čast, kad gledam ovako s vama, pitam se na koga li je” dobacuje nam sa osmijehom njezina majka.
Prve humanitarne akcije, priča Danijela, započela je kada je počeo Domovinski rat, a bile su vezane za štićenike iz Vrlike koji su bili protjerani iz svoje ustanove te smješteni u Split.
Volontirala sa sinom u ratnoj bolnici
– Išla sam od vrata do vrata i skupljala posteljinu i pelene za njih, u 30-toj godini. Zatim sam volontirala u ratnoj bolnici, a sa mnom je pomagao i sin koji je tada imao samo 14 godina. Pomagali smo izbjeglicama, prognanicima, kome god je trebalo, nikada nismo pitali ni odakle si, ni koje vjere si, bilo mi je bitno da si čovjek, prisjeća se Danijela svojih početaka humanitarnog rada.
I tako je, navodi, krenulo i nikada više nisam stala.
– Kao da sam se zarazila i što sam više pomagala više mi se ljudi kojima je potrebna pomoć javljalo. Čuvam na stotine pisama ljudi koji su tražili pomoć, uvijek sam odgovorila, uvijek pomogla, tražila sam pomoć na sve strane, od svojih prijatelja, sugrađana, sponzora i moram s ponosom reći da me nikada nisu odbijali. Vjerojatno i zato jer nikada nisam uzela ni lipe, uvijek sam donatore spajala s potrebitima, a ljude koji su htjeli donirati upućivala da kupe potrebno pa da zajedno odnesemo. Jer nisam ja u toj priči bitna, ja sam samo posrednik, pokretač, naglašava Danijela.
U svojoj ‘karijeri’ organizirala je brojne humanitarne koncerte s tisućama posjetitelja, a na kojima su nastupale pjevačke zvijezde iz cijele Hrvatske. Prisjeća se tako Coceta, Škore, Škendera, ali i našeg Alena Vitasovića koji je, naglašava, kao zvijezda dolazio nastupati u Metković ne želeći pritom ni kunu uzeti niti za troškove prijevoza.
– Ma kad se sjetim mnogih, kakve su to duše od ljudi, od pjevača, glumaca, sportaša do brojnih direktora raznih firmi ali i posve malih, rekli bi običnih ljudi koji su mi uvijek pomagali donacijama bez puno pitanja, navodi Danijela.
Napominje da nekada – kada pogleda unazad – ni sama ne može vjerovati što je jedna žena sve uspjela izgurati na svojim plećima.
Naglašava da to sigurno ne bi mogla da nije imala potporu obitelji – tri sina i dvije kćeri, majke, supruga. Svi su, dodaje, uvijek bili puni razumijevanja što nekad gura i preko svojih granica i sve ih uključuje u svoje aktivnosti.
‘Piljaricu za gradonačelnicu’
U rodnom je mjestu, nakon što je napustila posao kemičarke u jednoj tvornici, otišla prodavati na tržnicu voće i povrće, a koliko je bila popularna među svojim sugrađanima dovoljno govori da je proglašena najpopularnijom Pločankom, ali i članak “Piljaricu Danijelu za gradonačelnicu” koji navodi da kod nje na tržnici “mnogi kupuju na dug, a mnoge stipendira”.
Dok joj čitam dijelove iz albuma kaže: “Pa kako drugačije, valjda je važniji čovjek od novca”.
U albumu je i članak iz Arene koji na dvije stranice koji pod naslovom “Hrvatska Majka Tereza” donosi priču o skromnoj Pločanki koja živi od prodaje voća, a već godinama pomaže bolesnoj djeci, djeci bez roditelja, ostarjelima, nemoćnima, ratnim invalidima…
Puno je toga o njoj već napisano, a ova je nagrada pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića samo mala zahvala i podsjetnik na svo dobro koje je činila.
– Pomažem kome god mogu jer naprosto ne mogu zažmiriti na teške ljudske sudbine, ne mogu okrenuti glavu i praviti se da ne vidim da je nekom potrebno pomoći. Ne mora to uvijek biti nešto materijalno, nekome je potrebna samo topla riječ, a ja uvijek imam vremena saslušati ljude, priča nam.
U Pločama je, osim brojnih humanitarnih akcija, organizirala i maraton lađa, karnevale, sportske igre, a mnogim će Pločanima ostati zauvijek u sjećanju proslava nove godine koju je organizirala za cijeli grad – od glazbe do hrane. Kakva je to fešta bila!
Epidemijom humanosti zarazila Puljane
Nakon što je u “velegradu” upoznala svojeg sadašnjeg supruga i preselila se u Istru, epidemijom humanosti iz Metkovića zarazila je i Puljane.
Jedna od prvih akcija koje je pokrenula jesu one za Vila Mariju u Gupčevoj. Pronašla je sponzore koji su štićenicima donirali i montirali klimu. Organizirala je humanitarna akcije za dječje domove, a kada je njezin rodni kraj stradao u poplavama iz Pule je za Metković krenulo šest tona hrane.
Onda je jednog dana čula o sudbini Žminjca Ivana Marinića koji je sa šestero djece naglo ostao bez supruge.
– Što sam mogla neko djelovati. Najprije smo mu nosili hranu i sve za djecu, a tu moram istaknuti Irenu Grahovac koja mi je puno pomogla, onda smo mu pomogli nabaviti stoku koju će uzgajati, a onda sam počela razmišljati – pa njima treba dom. I visila sam kod biskupa Kutleše dok im u blizini Savičente donirao zemlju za gradnju.
Tek sam onda odahnula, veli Danijela dodajući da, kada nešto odradi to jednostavno “nekako anulira”, ali kad nešto radi onda to čini do kraja, kako treba.
Sve to ne bi bilo moguće, naglašava, bez brojnih sponzora, donatora ali i medija koji su je pratili, od Glasa Istre do Radio Pule, jer tada nije bilo društvenih mreža preko kojih je, kao sada, lakše motivirati ljude.
Jedna od posljednjih humanitarnih kampanja koju je pokrenula bila je za kupnju ortopedskih pomagala bolesnom i teško pokretnom Vodnjancu Miloradu Matijašu, bivšem majstoru za šivaće mašine.
Planova ima stotine, samo se množe, dodaje, priznajući da ju je malo u akcijama usporio dijabetes od kojeg je oboljela. Jedna od njezinih osobnih želja koju si je ispunila bila je obnova kapelice u rodnom mjestu Peračko Blato, a koju je posvetila svetom Nikoli Taveliću.
To joj je, dodaje, nahranilo dušu.
Kao jednu od najdražih humanitarnih akcija ističe onu za mornare broda Amalija koji su se usidrili 1999. godine upravo u Pločama, odlučni u nakani da se ne odu s broda dok im vlasnik ne isplati zaostale plaće. Ostali su tu, na kraju, bez vode i struje, prepušteni sami sebi.
Jedanaest bi pomoraca, da nije bilo Danijele, umrli od gladi, kako su to sami priznali. Upravo im je piljarica s tržnice uskočila pomoći svakodnevno im noseći namirnice sa svoga štanda. Ona pak skromno veli “Da mornarima ne bude neugodno dogovorili smo se da mi poslije plate robu, ali naravno ja sam im taj dug već otpisala”.
Danijela naglašava kako ljudima, kad im se pomaže, ma u kakvoj teškoj situaciji bili, treba ostaviti dostojanstvo. Nije, dodaje, svakome lako ni primiti, a kamoli tražiti pomoć. Zbog toga javno objavljuje samo akcije u kojima djeluje kao udruga i ima obveze prema sponzorima, a to se najčešće one za udruge, ustanove. Pojedincima pomaže sama, potiho.
“Ne treba se hvaliti time da ste nekom udjelili kruha”, navodi.
Nema zapravo kome Danijela nije pomagala, godinama pomaže i misionarku Mirabilis Višić u Kongu, gdje ima i dvoje kumčadi, pomagala je romskom naselju u Donjoj Dubravi kod Čakovaca, ljude u Bosni i Hercegovini.
Zadovoljstvo koje osjetim nije moguće kupiti, ne treba meni nikakva plaća, ovaj posao radim od srca, ja ću svoje kofere poslati gore. Do tada Bog me blagoslovio divnom obitelji, dicom na koju sam ponosna, strpljivim suprugom, Istrijanima koji me vole, poštuju i cijene
DANIJELA JURAN BRAJKOVIĆ
Pomaganje je, priznaje na kraju, poput droge, teško je stati, vuče vas srce i duša dalje i ne možete prestati sve dok u svijetu postoji gladnih, siromašnih, bolesnih, ljudi kojima je potrebna utjeha.
– Zadovoljstvo koje osjetim nije moguće kupiti, ne treba meni nikakva plaća, ovaj posao radim od srca, ja ću svoje ‘kofere poslati gore’. Do tada Bog me blagoslovio divnom obitelji, dicom na koju sam ponosna, strpljivim suprugom, Istrijanima koji me vole, poštuju i cijene, nabraja te dodaje da je u obitelji prošla teške tragedije i to ju je naučilo da se ne vrijedi živcirati, da treba biti zahvalan na životu i pokušati s njim napraviti maksimum, a to je za nju upravo – pomaganje drugima.
Pisma i pjesme za hrvatsku Majku Terezu
Albumi sa slikama, novinskim isječcima, ali i brojna video i foto dokumentacija koju je vodila o akcijama kroz tri desetljeća neiscrpno su vrelo povijesti jednog vremena. Na pitanje kako ih sačuvati Danijela se smije “ma što, to će sve netko zapaliti kad mene više ne bude”, a onda ipak progovara kako bi voljela da se to smjesti neku arhivu jer je to doista dokument jednog vremena, od ratnih događanja nadalje, u kojima se može pronaći na tisuće znanih i manje znanih lica i sudbina.
Od brojnih pisama zahvale koja su joj upućena – a mnoga su naslovljena samo “za hrvatsku Majku Terezu, Ploče” i kao takva stigla su njoj u ruke. Danijela ističe pismo slijepog 82-godišnjaka koji je o njoj slušao na televiziji i radiju te zamolio nekog iz obitelji da joj napišu i pošalju pjesmu koju je osmislio.
Evo stihova:
Izvor: Borka Petrović/istra24
