By Jasmin Agić nije nepoznat pločanskoj javnosti, ovaj bosanskohercegovački književnik gostovao je u Pločama prošle godine kad je predstavio svoju knjigu znakovitog naziva “Tanka Punta” čija se radnja većim dijelom odvija upravo u Pločama, o čemu smo tada pisali.
Prije toga predstavio nam se putem emotivnog pisma koje je napisao za svog pokojnog ujaka Špiru, svima nam dragog i poznatog nekadašnjeg profesora matematike u Pločama.
U razgovoru za Klik Ploče Jasmin Agić nam govori o svojoj novoj knjizi “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena” koja je nedavno objavljena u izdanju Buybooka, a koju možete kupiti u bolje opremljenim knjižarama u Hrvatskoj.
Kako ste došli na ideju da pišete roman u kojem je Josip Broz Tito jedan od glavnih likova?
Ideja mi je došla nekako prirodno, ako se smijem tako izraziti. Osobno dolazim iz partizanske obitelji, iz obitelji koja se tog naslijeđa nikada nije odrekla i Josip Broz je, uz sve svoje mane, uvijek bio uvažavan u svijetu u kojem sam odrastao. Uvijek se isticao njegov pozitivni doprinos razvoju društva, a socijalizam je bio mehanizam koji je pomogao da se veliki dio moje šire obitelji otisne na putovanje progresa i emancipacije.
Istovremeno, živimo, desetljećima, u svijetu i vremenu gdje se Titovo naslijeđe osporava, a njegov doprinos razvoju naših društava neprekidno umanjuje, što me je dugo vremena zbunjivalo, a onda u jednom trenutku počelo i ljutiti. Ove nacionalističke oligarhije su nas dovele u stanje da se ponašamo kao u stihovima one popularne rock pjesme „da li vjeruješ meni ili misliš svojom glavom“. Ja sam, doslovce, samo počeo misliti svojom glavom i što je još važnije opažati stvari oko sebe. Odmah sam shvatio da je, kako jedan popularni rimovani aforizam ovdje u Bosni kaže: „Josip Broz, dobar skroz“.
Šta ste konkretno vidjeli i opazili?
Evo uzmimo za primjer dva grada s kojima sam emotivno povezan, Zenicu i Ploče. Oba su izgrađena u socijalizmu, i to su bili impozantni industrijski centri, urbane sredine koje su skoro pola vijeke rasle i razvijale se. Ne možete vi sada nekom reći Luka u Pločama i Željezara u Zenici nisu stvarnost, ili to je laž i fikcija. Mislim, možete ali onaj tko povjeruje u tu izmišljotinu vjerovatno je psihički neuravnotežena osoba.
Bilo mi je čudno kako je moguće da se uopće počne širiti taj povijesni revizionizam koji je do te mjere nipodaštavao naslijeđe Tita, kao lidera i socijalizam kao društveno uređenje, da su se najnevjerovatnije stvari počele uzimati ‘zdravo za gotovo’. Odjednom se počelo, bez ikakve argumentacije, govoriti kako je Tito bio diktator a Jugoslavija ‘tamnica balkanskih naroda’. Moj je osjećaj uvijek bio drugačiji, da su Josip Broz i socijalizam donijeli slobodu i emancipaciju na ove prostore.
Iz svih tih osjećaja, da se vratim i na prethodno pitanje, razvila se potreba da napišem neku vrstu priče o Josipu Brozu Titu, što sam, kako vidite, i učinio.
Napisali ste roman, a ne povijesnu ili publicističku knjigu. Zar nije bilo logičnije da napišete neku studiju, koja će kroz konkretne primjere ‘pokazati’ sve ovo o čemu govorite?
Samo naizgled se takav pristup čini smislenijim i svrsishodnijim. Studije o kojima govorite su napisane, mnogobrojne. Mene je zanimalo da, napokon, a imao sam osjećaj da to izostaje, napišem štivo o Josipu Brozu Titu u kojem neće biti predstavljen kao veliki državnik, maršal, lider pokreta Nesvrstanosti, nego će kroz jednu intimnu priču biti predstavljen kao običan čovjek iz naroda, što je zapravo cijeloga života i bio.
Osim toga, kako naslov romana kaže, to je priča o djedu Sulejmenu i njegovom odnosu sa Titom, njegova priča o Drugom svjetskom ratu, partizanima, socijalizmu, raspadu Jugoslavije i ratu u Bosni, koji je vođen početkom 90-tih godina prošlog stoljeća.
Pokušao sam opisati odnos koji jedan iskreni Titoista, dakle vjernik, možda čak i zelot Brozove ličnosti, razvija prema predmetu svog obožavanja. Jer, svi su ti ljudi iz generacije naših djedova, ili barem velika većina, koji su učestovali u NOB-u iskreno bili zaljubljeni u lik Josipa Broza.
Nije Titu trebalo graditi oko svoga imena kult ličnosti, on je bio iskreno voljen državnik, jer je svim tim ljudima, koji su prošli ratnu golgotu bio suborac, drug, komandir, komesar. Tek je u poslijeratnim godinama, mislim iza Drugoga svjetskog rata, Josip Broz Tito postao politička ličnost i figura svjetske politike. Sve do tada on je bio dio njihove svakodnevnice i zato su ga voljeli. U romanu opisujem, između ostalog, i ljubav ljudi koji su vjerovali da sa Titom grade neki bolji i pravedniji svijet.
Roman je i ljubavna priča, ili, ako ćemo biti krajnje kritičarski konkretni, to je suštinski ljubavni roman?
Da, u potpunosti ste u pravu. To je ljubavni roman, a glavnog lika, djeda Sulejmena, u godinama njegove mladosti neke druge stvari možda više motiviraju da se priključi partizanima i antifašističkoj borbi nego komunističke ideje. Kažem, možda, jer ne želim tumačiti vlastiti roman i davati potencijalnim čitateljima neke sugestije, koje možda neće naći u romanu. Ali, kao odgovor na Vaše pitanje moram postaviti protupitanje i dati odgovor na njega: postoji li uopće priča koja nije ljubavna priča?
Osobno mislim da ne postoji pa je samim tim i roman koji sam napisao, u izvjesnoj mjeri, ljubavni roman u kojem je Josip Broz jedan od likova čudesne Sulejmenove epopeje. Ta multidimenzionalnost je ono što mi je bila nit vodilja u pisanju romana i drago mi je kada čitatelji primjete da roman nije „isključivo o Titu“.
Je li je roman istinita priča, ili da preoblikujem pitanje, je li utemeljen na stvarnim likovima?
Istinita priča svakako i definitivno nije. Je li utemeljen na stvarnim likovima? Možda djelomično, ali kako su stvari uvrštene u roman, prirodom književnosti, fikcija, čak i da je svaki opisani detalj u romanu „istinit“ on postaje, logikom književnosti, umjetnička proza, dakle nešto izmišljeno, namaštano, konfabulirano, apokrifno. Naravno, lukavo sam se koristio stvarnim imenima obiteljske povijesti i ljudima koji me poznaju djeluje kako je fabula romana zapravo kronika stvarnih događaja, ali to je samo tehnika pripovjedanja i ništa više.
Za sve one koji me ne poznaju, a to su zapravo svi čitatelji, osim nekolicine članova obitelji, odnos biografskog i fiktivnog je potpuno irelevantan. Onima koji možda, potenciram možda, poznaju mene i povijest moje obitelji roman se u još većoj mjeri doima kao fikcija/izmišljotina nego ljudima koji su uskraćeni za te informacije, jer oni dobro znaju šta je od onoga predstavljenog u romanu istinito, a šta nije.
Djed Sulejman, moj stvarni djed, bio je partizan kao što je i bila nena (baka) Zineta. Glavnim likovima u knjizi dao sam njihova imena i ta podudarnost između stvarnih ljudi iz moje obitelji i likova u knjizi stvara taj osjećaj istinitosti priče. Ali, opet, kažem napisao sam roman i kao takvog ga treba čitati i razumijevati.
Kakav je po Vašem mišljenju današnji odnos prema Josipu Brozu i Jugoslaviji, evo barem u Bosni i Hercegovini, gdje živite i radite?
Veoma složen. Istovremeno Titovo naslijeđe se osporava i njega proglašava zločincem, dok s druge strane postoji veliki broj ljudi koji ne dijele takvo mišljenje i intimno poštuju Josipa Broza. Samo, oni su ona ogromna nevidljiva većina koja ne može doći do izražaja zbog agresivne glasnosti manjine, koja Tita vidi kao najnegativniju ličnost naših prostora. A ta agresivna manjina je u pravilu fašistički, ili profašistički nastrojena, to su, da budem precizniji, svi ovi nacionalistički ideolozi naših podneblja i njihovi interesni sljedbenici. Njihove kvalifikacije Tita i Jugoslavije su zlonamjerne, ograničene na preuveličavanje njegovih mana i vode se nekom nejasnom iracionalnom mržnjom.
Problem je što su ti nacionalisti svoje ograničeno viđenje stvari pokušali poopćeniti do mjere da to bude službeni odnos pamćenja prema Titu i Jugoslaviji, u čemu su, da se ne lažemo, i uspjeli. Ali ono što im nije pošlo za rukom, na svu sreću, jeste da do kraja sprovedu nasilje nad pamćenjem pa veliki broj ljudi ima izuzetno pozitivno mišljenje o Josipu Brozu i njegovom državničkom naslijeđu. Među ove potonje i sam spadam pa sam se zbog toga i odlučio Tita predstaviti kao pokretačku snagu svog romana.
U romanu koji ste objavili prije ovoga „Tanka punta“ kritički ste se postavili prema današnjem bosanskom društvu. Koliko znam, bili ste i meta napada koji se dolazili iz desničarskih krugova?
Točno. U romanu „Tanka punta“ bavio sam se posljednjim bosanskim ratom i kritički sam opisao odnos koji država ima prema ljudima koji su kao vojnici sudjelovali u ratu. To se dijelu bošnjačke desnice nije svidjelo pa su botovi na društvenim mrežama, pretpostavljam po političkom nalogu, vodili kampanju protiv mene i romana.
Umjesto da su knjigu pročitali na zdrav i otvoren način, oni su u njoj samo tražili dijelove koje mogu iskoristiti kao neku vrstu mog antinacionalnog djelovanja. Što je ordinarna glupost, jer nitko ne piše romane s takvim pobudama. Roman „Tanka punta“, koji je dobrim dijelom situiran i u Ploče, je po mišljenju nekih jako relevantnih ljudi, veoma bosanska knjiga. Što doživljavam kao veliki kompliment mojoj književnosti.
Kada govorite o tome smatrate li „Ulogu Josipa Broza u životu djeda Sulejmena“ bosanskom knjigom ili bi se zbog teme mogla opisati više kao jugoslovenska knjiga?
To je po svemu bosanska knjiga, ali bosanska knjiga koja govori o bosanskom iskustvu u Jugoslaviji. Dakle, bosanska knjiga, koja govori i opisuje poziciju Bosne u tom nekom našem zajedničkom jugoslovenskom iskustvu. To je u istoj mjeri i hrvatska i srbijanska i crnogorska i slovenska knjiga, jer smo skoro osam desetljeća dijelili zajednički državni i društveni kontekst, između ostalog.
Ali, ponavljam, to je roman, štivo koje je namijenjeno za opušteno čitanje, ako se smijem tako izraziti, u kojoj su stvari naše nedavne povijesti „poslagane“ na malo drugačiji način – literaran način. To je bosanska knjiga, koja je namijenjena publici cijele bivše Jugoslavije i moja namjera je bila da svatko tko je pročita sebi postavi neka pitanja koja će zadrijeti u naše ustaljeno poimanje povijesti, društva i identiteta.
Prošlu knjigu „Tanka punta“ promovirali ste u Pločama. Roman je, između ostalog, jednim dijelom i situiran u naš grad. Bili ste i gost Narodne knjižnice Ploče pa Vas neminovno moram pitati kakve dojmove imate o Pločama?
Odlične. To je meni jedan od dva najvažnija grada u životu – Zenica i Ploče, da ponovim. Fascinira me u Pločama to industrijsko graditeljsko naslijeđe, koje je veoma slično kulturnom naslijeđu u drugim gradovima koji su svoj razvoj doživjeli u vrijeme socijalizma. Željeznička stanica, luka, stambeni blokovi i sve to uz samu obalu mora daju imaginaciji jedan poseban poticaj. U Pločama sam imao i izuzetno uspješnu promociju prethodnog romana zbog čega sam presretan.
To me nije nimalo začudilo jer roman je, kao uostalom i „Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena“ nastao iz iskustva jugoslovenske urbanosti, što je osjećaj koji je još uvijek jako prisutan u Pločama. Pretpostavljam i u Rijeci i drugim sličnim gradovima Hrvatske, pa samim tim i BiH, Crne Gore i Srbije.
O AUTORU:
Jasmin Agić rođen je u Zenici 1982. godine. Među ostalim, autor je knjige priča „Čudo u ulici Omera Maslića“, romana „Tanka Punta“ i knjige eseja „Historija odbačenih“.
