By 
Uzalud Europska komisija pokušava spasiti jegulju. Jegulje nema pa nema, kako u neretvanskoj dolini, tako i ostalim dijelovima Europe koje je ne tako davno naseljavala ova riblja vrsta.
Iskorijenila se zbog isušivanja močvara, intenzivne poljoprivrede, pesticida, najmanje zbog nekontroliranog izlova, koji je pridonio smanjenju populacije, ali ipak ne u tolikoj mjeri da jegulja iščezne iz delte Neretve. Kako jedno zlo nikada ne dolazi samo, posljednjih godina na ušću Neretve pojavio se i plavi rak, koji tamani ono što je od populacije jegulje ostalo, piše Slobodna Dalmacija.
Slaba utjeha neretvanskim jeguljarima i poklonicima ove čuvene delicije je činjenica da je u zaštitu jegulje stalo i Vijeće ministara poljoprivrede i ribarstva EU-a, koje je donijelo preporuke za očuvanje te riblje vrste, koja je postala zaštitni znak doline Neretve. Kako bi se zaštitila jegulja, postignut je dogovor o sveobuhvatnom paketu za zaštitu jegulje i doprinos obnovi toga jedinstvenog stoka u europskim vodama. Tako će se zabraniti rekreacijski i komercijalni ribolov jegulje u morskim i susjednim bočatim vodama u sjeveroistočnom Atlantiku (uključujući Baltičko more) i Sredozemnome moru (isključujući Crno more) u trajanju od šest mjeseci, uz primjenu diferenciranog pristupa kako bi se uzela u obzir različita razdoblja migracije u različitim morskim bazenima. Stoga će države članice moći prilagoditi razdoblje zabrane ribolova za različita ribolovna područja kako bi se uzele u obzir njihove posebnosti te vremenski i geografski obrasci migracije juvenilnih i zrelih jedinki jegulje.
DUGOVJEČNA RIBA
Podsjetimo, u Hrvatskoj je lovostaj jegulje do sada bio na snazi od 1. lipnja do 31. kolovoza i primjenjivao se na sve ribolovne alate i oblike ribolova.
Zanimljivo, jegulja je dugovječna riba i, po nekim znanstvenim spoznajama, može živjeti gotovo stotinu godina. Naraste do 133 centimetra i može težiti oko šest kilograma. No to su rijetko viđeni primjerci.
Brudet od jegulje, koji je tradicionalno neretvansko jelo, ljetos je zaštitilo Ministarstvo kulture kao nematerijalno kulturno dobro. Međutim, prilikom pripreme jegulju treba dobro termički obraditi jer njezina krv sadrži ihtiokemotoksine koji su iznimno opasni.
– EU je Direktivom o jegulji iz 2007. godine prepoznao ugroženost jegulje na svim europskim obalama, uključivo Atlantik, Baltik i Mediteran, te je donio mjere koje se tiču zaštite jegulje u najkritičnijim životnim razdobljima, a to su jesenske mrijesne migracije odrasle jegulje u Sargaško more i migracije staklaste jegulje/mlađi iz mora u slatkovodne i bočate ekosustave – ističe dr. Branko Glamuzina s Odjela za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku i stručnjak za ovu vrstu.
Glavna mjera koja se odnosila na mrijesne migracije bila je obveza država da osiguraju odlazak mrijesne jegulje u postotku od 40 posto u odnosu na migracije prije antropogenih utjecaja, uključivo i ribarstvo. Iako su mjeru usvojile sve države, njezina provedba bila je komplicirana, od same procjene nekadašnjih i današnjih stokova jegulja zbog nedostatka podataka, do same organizacije jesenskog ribolova i posebno njegove kontrole. Kao rezultat već 15 godina provedbe ove uredbe, do danas nije utvrđeno poboljšanje statusa jegulje, bilo u povećanom broju novačenja mlađi ili povećanja broja mrijesnih jegulja u jesenskim migracijama.
Po svim relevantnim podacima, a slična procjena vrijedi i za RH, količina ulovljene jegulje u EU-u smanjena je za 95 posto u odnosu na ulove prije 50-ak godina, a za novačenje mlađi – staklaste jegulje procjena je da je smanjeno za 99 posto u odnosu na podatke iz 20. stoljeća. Sukladno novim rezultatima o statusu jegulje u EU-u, procijenjeno je da je potrebno donijeti nove i strože mjere zaštite jegulje u EU-u, a koje zapravo predstavljaju potpunu zabranu ulova svih stadija jegulje u šestomjesečnom razdoblju, što uključuje i mrijesne migracije u more i migracije mlađi iz mora. Uglavnom bi to obuhvatilo razdoblje od listopada do travnja, kada se obje ove migracije događaju u većini država.
– U slučaju Hrvatske, ova mjera predstavlja potpunu zabranu ulova jegulje tijekom jesenskih migracija odrasle jegulje u more i obuhvatila bi koncesionare u delti Neretve koji obavljaju komercijalni ribolov, ali i rekreativne ribolovce koji, po postojećem pravilniku, mogu jegulju loviti ostima i parangalima. U ostalih šest mjeseci, dakle kasno proljeće i ljeto, bit će po ovom prijedlogu moguć rekreacijski ribolov navedenim alatima. U RH nema komercijalnog ulova staklaste jegulje pa nam ova mjera nije toliko bitna – pojašnjava dr. Glamuzina.
Nema dvojbe, jegulja je tako najugroženija riba na svijetu. Ribari i ekolozi su nemoćni jer ne postoji način da se jegulja vrati u Neretvu i njezine protoke i rukavce.
Brojne su prepreke migracijama jegulje u delti Neretve, a svakako su najznačajnije brana na ušću Male Neretve i brana na Svitavskoj akumulaciji (BiH), koje otežavaju migracije staklaste jegulje u uzvodna močvarna područja prema jezeru Kuti i Hutovu blatu. A jegulja je godinama bila hraniteljica Neretvana, mnogi su zarađivali loveći i prodajući jegulju, ali to je davna prošlost. Godišnji ulov jegulje u Neretvi kreće se oko skromnih desetak tisuća kilograma, pa brojni ribari koji su živjeli od lova i prodaje jegulje odustaju od ribolovnih aktivnosti. Sve je to dovoljan alarm koji zvoni na uzbunu za spas jegulje u Neretvi, koja na svom razvojnom putu prođe pola svijeta dok se skrasi u laguni Parila na ušću Neretve ili Baćinskim jezerima i Hutovu blatu. Zato ju je jako teško očuvati – gotovo nemoguće. Situacija je to složenija jer je jegulja migratorna vrsta.
Da bi se mrijestila, prijeđe više od šest tisuća kilometara, do Sargaškog mora, gdje izbacuje po nekoliko stotina tisuća oplođenih jajašaca, iz kojih se razviju mlade jeguljice, koje zatim pune tri godine nose tople morske struje preko sjevernog Atlantika do Europe. Nažalost, samo mali broj ih se vrati u Neretvu odakle potječu njihovi roditelji, pa je stoga populacija jegulje pred izumiranjem.
Osim što je jednostavno nema i što nestaje, i ona jegulja koja se ulovi jako je loša, posebno jegulja ulovljena u laguni Parila i na Baćinskim jezerima. Love se uglavnom jegulje težine oko 50 grama i dužine do 45 centimetara. Drugim riječima, jegulje su u jako lošoj kondiciji, mršave su, što je posljedica nedostatka hrane u staništu. Ništa bolja situacija nije ni s hercegovačke strane granice, u močvarama Hutova blata. Jegulja nestaje zbog promjena vodnog režima, porasta temperature vode i slanosti, kao i invazije novih “uvezenih” vrsta riba i rakova, gdje prednjači plavi rak. Naime, u laguni Parila na ušću Neretve posljednjih se godina nastanio invazivni plavi rak, koji je, nažalost, postao dominanta vrsta, a među ostalim se hrani i jeguljama.
PLAVI RAK
Za razliku od ušća Neretve, gdje dominira plavi rak, u Maloj Neretvi i močvarama Kuti dominantne vrste su američki grgeč i europski som, koji se također hrane jeguljama. Tu je također i velika učestalost parazita u ribljem mjehuru, posebice u slatkim vodama delte Neretve.
– Taj parazit (Anguillicoloidescrassus) dospio je u Europu iz Azije. On se naseli u ribljemu mjehuru, nakon čega ga probija i parazitira u želučanoj šupljini. Smatra se da upravo on otežava migratorni put odrasle jegulje u Sargaško more. Recentnim monitoringom koji na području delte provodi Sveučilište u Dubrovniku, ovaj parazit je pronađen na svim staništima, pri čemu ga je najmanje utvrđeno kod jegulja iz lagune Parila, a najviše kod jegulje iz Baćinskih jezera – ističe dr. Glamuzina.
S obzirom na ugroženost jegulje u prirodnom staništu, organizirani uzgoj u ribnjacima dugoročno bi mogao jamčiti opstanak ove karakteristične riblje vrste, koja je postala svojevrsni zaštitni znak doline Neretve i nezaobilazna delicija u nadaleko poznatom neretvanskom brudetu. Ali ipak to teško ide uglavnom zbog iznimno skupe mlađi jegulje, koja proizvodnju čini neisplativom. Jedini spas za jegulju moglo bi biti poribljavanje doline Neretve. Ali i to je gotovo nemoguća misija jer bi se opet morala kupovati preskupa mlađ. Naime, mlađ se lovi na ušćima rijeka i dalje prodaje za poribljavanje. Cijena je oko tisuću eura za kilogram, a u kilogramu ima tri tisuće malih staklastih jegulja. I to bi se moglo pustiti na predjelu Kuti i Baćinskih jezera, ali u Hrvatskoj nema novca ni interesa za takvu investiciju.
