By Život je zbivanje kojim su zahvaćena sva živa bića, a najveće filozofsko pitanje je koji je smisao života. Odgovor na to pitanje Matko Žderić je pronašao. U simbiozi sa prirodom i njegovim životinjama, ništa mu ne može narušiti njegov mir i osmijeh.
Matko, kojeg bližnji i prijatelji zovu Mate, rođeni je Rogotinjanin kojeg je pokojna baba Mara naučila svemu što danas zna i prenijela mu ljubav prema životinjama, kuhanju i vrtlarstvu.
Posjetili smo njegovo malo životinjsko carstvo koje se nalazi u Rogotinu. Krave, ovce, koze, perad i to autohtone dalmatinske vrste, zatekli smo kako veselo skakuću i raduju se ugledavši nasmijano lice svog gazde.
– Ovo je moje carstvo, moj raj i moj mir. I kad mi je teško sve zaboravim kad sam sa životinjama, kad vidim malog kozlića ili janje, zaboravim na sve probleme i taj osjećaj nitko i ničim ne može platiti – iskren je Mate.
Nažalost, 2012. godine u šestom mjesecu Mati je izgorjela štala i sve životinje koje su bile u njoj su stradale.
– Nikad neću zaboraviti taj dan, bio sam pokošen, sve životinje koje sam imao su taj dan nestale. Ljudi iz sela su mi se odmah javili za pomoć i vrlo brzo smo broj životinja vratili kao nekad, ali onakav raj teško.. Nikad se nisam potpuno oporavio od tog šoka. Ali, ja vjerujem u Boga i dobre ljude! Samo jedan doživljaj od tada, uvjerio me kako su moja vjerovanja ispravna. Žena sa Hvara koja niti me zna niti me poznaje, ukrcala je svom sinu u džip tri koze da bi ih poslala meni u Rogotin. Veliki broj ljudi mi je tada nudio pomoć i svoje životinje i da sam uzeo sve što su mi davali, ne bih znao kud bi s toliko životinja -dirnuto će Mate.
Dobrotu drugih ljudi, Mate je vraćao istom mjerom. Nikad nije naplatio perad ni domaća kokošja jaja. Danas ima preko dvadeset pijetlova, a da ih je zaista toliko mogli smo čuti po njihovoj zborskoj pjesmi koja se čuje preko cijeloga sela.
– Perad vani slobodno šeće, liježu jaja vani, a ima ih u izobilju i to raznih boja od zelenih, bijelih, žutih, plavih… ne treba ih bojati za Uskrs koliko su šarolika – oduševljen je Mate.
– Zelenkasta jaja nosi kokoš araukana i upravo ta boja “čuva” jaja od predatora. Osim araukane imam i izvornu pasminu kokoši, dalmatinska kokoš, a kako su moje koke slobodno puštene, same se križaju, tako da slobodno mogu reći da je u mom kokošinjcu prevladala dalmatinska krv i sad gotovo sve koke vuku na “dalmatince” – smije se Mate.
Briga o životinjama zahtijeva dosta vremena i truda. Svi koji te poznaju, znaju koliko si svestran, radiš, glumiš u kazalištu, plešeš u folkloru, voliš kuhati, peći kolače, baviš se i vrtlarstvom. Kako balansiraš sa svim tim obavezama i hobijima?
– Često me to pitaju, a ja uvijek kažem kako je najvažnije dobro se organizirati i imati ljubav prema onome što radiš, to je ključno, ako toga nema, uzaludna je i svaka organizacija. Popodne kad se vratim s posla, prepuštam se životinjama. Donesem sijena i žita, pustim ih u brdo, čuvam ih i hranim, igram se s njima. Poznajem svaki kamen ovih brda, koliko sam samo puta preskočio preko svakog, zaspao na njima i jednostavno suživio se sa ovom prirodom. Moja pokojna baba Mara osim ljubavi prema životinjama, ostavila mi je u dotu i tradicionalne recepte koje se trudim sačuvati od zaborava, pa kuham, spremam, pečem kolače, sadim cvijeće u svom vrtu. Pa ljudi moji, ne postoji ništa ljepše na ovom svijetu nego kad sebi ponesem kavu i kolač i sa svojim životinjama odem u brdo. Zato i jesam uvijek nasmijan, među životinjama i cvijećem, ja sam riješen od stresa – slikovit je Matko.
– Ima tu dosta posla, evo prošle godine je moja koza ojarila tri kozlića, a jedan od njih je bio veličine dlana, nisam spavao noćima jer sam ga čuvao i hranio, eno ga sad jednako jak i snažan kao i ostali kozlići. A ove godine moja ovca pramenka ojanjila je troje janjadi što je iznimna rijetkost kod te vrste ovaca, tako da posla naravno ima, ali ono što dobijem zauzvrat je neopisivo. Sad potpuno razumijem moju pokojnu babu što ih nije mogla zaklati, jer ne mogu ni ja, jednostavno ne mogu. Mogu jedino kokoš, to mi nije problem – iskren je naš simpatični Mate.
Većina tvojih životinja su autohtone vrste odnosno pasmine. Imaš li, što se samih životinja tiče i cijelog svog životinjskog carstva, neke želje, ideje, ciljeve za budućnost?
– Osim dalmatinske kokoši, arakuane, ovce pramenke, hrvatske bijele koze i mog vjernog prijatelja, dalmatinskog magarca Bare, želja mi je još nabaviti kravu bušu. Nadam se da će u budućnosti posjetitelji moje farme biti organizirani od škola pa nadalje.
I nedavno mi je došao jedan bračni par s djecom koji je pitao mogu li razgledati jer njihova djeca nikada uživo nisu vidjela ovcu ili malo pile. Tako da je moj cilj zasnovan upravo na tome. Danas ljudi žive tristo na sat, djeca ne provode vrijeme u prirodi, a životinje vide jedino na televiziji. Želja mi je držati autohtone vrste životinja koje su živjele na ovom području i od kojih je živio čovjek ovih krajeva. Dok god ja budem fizički mogao brinuti o svim svojim životinjama, nikada neću odustati od njih. I moji Rogotinjani uvijek pomažu, donesu mi pokošene trave, granje maslina, voze i dovoze žito jer ja sam ne vozim.
Danas malo tko u selo još drži životinje, a onaj tko se želi početi ovim baviti ili već ima nešto svoje, rado dam savjet, poklonim životinju i slično. Svi su uglavnom dobrodošli u moj mali raj i sve što činim i radim nadodam, neka je s blagoslovom – dobrodušno će Mate.
Jedna poruka za kraj našim čitateljima.
– Uvijek pronađite barem malo vremena za boravak u prirodi. Tisuću puta sam rekao, ja da živim u gradu šetao bi rivom, sredio se, pa na kavu, “pa ovako i onako”. A kako sam na selu rođen i odgojen, kad sjedim vani okružen životinjama, s pogledom prema našoj dolini Neretve, prema moru, rijeci, ljudi moji to vraća vjeru u život i zdravlje. Samo molim Boga za lipo vrime i cili svit je moj! – zaključuje naš sugovornik kojeg smo ostavili u njegovom životinjskom carstvu, u kakafoniji zvukova života, od grlatih pivaca i živahnih jarića do raspjevanog magarca Bare. A među njima nasmiješeni Mate, šaptač tim divnim stvorenjima, čovjek koji je shvatio smisao.
Autor: Eleonora Doboš
