By Učeničke torbe teže od 6 do 9 kilograma, iako je od stručnjaka preporučeno da težina torbe ne smije prelaziti 10 posto težine djeteta jer negativno utječe na zdravlje nejakih leđa.
POMAGALA SAM JOJ NOSITI TORBU
Iako su roditelji često iznosili da je školska torba njihova djeteta preteška, već godinama to nitko od onih koji bi trebali ne shvaća ozbiljno. Škole bi, kao što to mnoge već imaju, ali ne u nas, trebale imati ormariće za knjige da ih djeca ne nose svako jutro na relaciji kuća-škola. To bi mnogima uštedjelo zdravstvene muke ne samo leđa nego cijelog mišićno-koštanog sustava koji je izložen pritisku od najmanjih nogu.
I snažnijoj djeci su torbe teške, a kamoli onoj sitnijoj, posebno ženskoj, koja jedva ujutro natovare ruksak na leđa. Nekima u nižim razredima roditelji nose torbe, a ima i djece kojima su kupili torbu na kotačiće jer jednostavno ne mogu vlastitim mišićima svladati njihovu težinu.
Prvašići teže od 19 do 25 kilograma, ovisno o spolu i konstituciji. Prema tom izračunu, njihove torbe ne bi smjele biti teže od maksimalno 2 i pol kilograma, a težina knjiga i zadaćnica značajno premašuje tu brojku.
– Mala mi se prošle godine upisala u prvi razred, bila sam šokirana težinom njene torbe. Prvih par dana pomogla sam joj do škole, a sad se sama nosi s teretom jer nikome iz njenog razreda roditelji ne pomažu pa ne želi ni ona – kaže za Dubrovački vjesnik jedna Dubrovkinja, majka troje djece, od kojih je dvoje još u vrtiću.
– Ne znam zašto se nešto ne poduzme po tom pitanju, kao da je nerješiv problem… Već generacijama se djeca opterećuju torbama, nije to nova stvar. Ali sve je tako u nas, šuti se i na gore probleme – rekla je ova mama.
PROVJERAVAJTE DRŽANJE
Težina torbe od 15 posto ili 20 posto u odnosu na težinu djeteta povećava izglede za zdravstvene probleme, iako su oni, osim uz školsku torbu, povezani i s dugotrajnim sjedenjem, posebno u nepravilnim i neprirodnim položajima te s nedovoljnim kretanjem i vježbanjem, o čemu je Dubrovački vjesnik razgovarao sa stručnjakinjom. Fizioterapeutkinja Ana Nenada koja radi u privatnoj praksi Fizikalna terapija Stijepo Jarak odlično se razumije u ovu problematiku jer je završila i edukaciju za Schroth terapiju.
– To je metoda vježbanja koju koristimo kod djece koja imaju devijacije u posturi – skoliozu i kifozu. Sa Schroth terapijom se postižu dosta dobri rezultati kod ispravljanja kralježnice – naglašava Ana.
– Ako su djeca neurološki zdrava, nema jasnog uzroka skoliozi. Možemo govoriti o nečemu što pogoršava to stanje, a to je naš sjedilački način života, školske torbe čija je težina neprimjerena težini prvašića ili drugašića, da o drugima i ne pričamo. Djeca su nesvjesna svog tijela. Puno djece trenira razne sportove, isforsiraju se, a onda ostatak dana doma provode pasivno, sjedeći za kompjuterom i mobitelom. Dijete je stvoreno da se kreće, trči, popne se na košćelu, igra graničara. Treba ga tjerati što više na kretanje i onda oni izrastaju u poprilično zdravu djecu. Svaka neaktivnost dovodi do problema – ističe fizioterapeutkinja.
– Imali smo pametne škole gdje su djeci uveli tablete, da bi i pored tableta nosili pune ruksake knjiga u školu. Ormarići za knjige olakšali bi školske torbe – pozdravlja takav potez.
– Kad kupujete djetetu školsku torbu, najvažnije je razmisliti o njegovoj konstrukciji. Znam da bi svaka mama voljela udovoljiti svom djetetu i kupiti mu pernicu na par katova, ali težinu torbe treba minimalizirati – savjet je stručnjakinje koja pozdravlja i pješačenje do škole, koje bi opet bilo lakše i da su im ruksaci lakši.
– Roditelji se požale meni ili učiteljici, ali tu se zaustavlja cijela priča jer je to problem organizacije školskog sustava – dodala je Ana Nenada i istaknula da je kod problema s držanjem važno što prije javiti se fizioterapeutu.
– Što se dijete prije javi, terapija će bolje djelovati i postići ćemo veći uspjeh. I zaustavljanje na postojećem stanju je uspjeh jer dijete sačuvamo od daljnjih tegoba. Savjetujem roditeljima da prate držanje svoje djece jer se vrlo često dogodi da se jako iskrive u dva mjeseca. Pogotovo pred pubertet su djeca u velikoj zoni rizika. U tom periodu, između 10. i 13. godine, treba vrlo često provjeriti njihova leđa kako bi roditelji mogli primijetiti promjene. Važno je gledati jesu li oba ramena na istoj razini, oslanjaju li se više na jednu nogu… Ne treba radi toga ići liječniku niti treba biti stručnjak da bi se uočila takva odstupanja – savjetuje Ana Nenada te apelira na profesore tjelesne kulture da reagiraju ako vide da se neko dijete ne drži pravilno, što će ih kasnije u životu poštedjeti nekih zdravstvenih problema.
