By Djevojčica koja je pokušala samoubojstvo.
“Kroz ovo je jako teško proći. Voljela bih se vratiti u period kada sam bila baš mala jer tada me nije bilo briga za probleme i razmišljanja, samo sam čekala da se probudim da se mogu ići igrati.
Sad mi nekako svaki dan prolazi isto, osjećam se iznutra jako prazno!
Možda onaj dan kad sam se pokušala ubiti to nisam uspjela napravit ali iznutra se osjećam kao da sam uspjela. Često razmišljam i o gubitku nekih dragih mi ljudi, tek tada shvatim kako bi se oni osjećali da mene nema. Tu sam samo zbog njih, jer da se mene pita, ne bi htjela biti tu.
Tog dana je sve bilo okej, bila sam sretna, bila sam okružena ljudima koji me vole i pružaju mi sve ali kad padne mrak i kad ostanem sama u svoja četiri zida i izgubim samu sebe, mozak se izgasi, a srce krene razmišljati…imala sam osjećaj da to moram završiti i da više ne pripadam ovdje, uhvatio me je jaki nemir tresla sam se i nisam znala šta mi se događa. Napisala sam pismo da se oprostim od onih koje volim i da ne odem bez objašnjenja. Trenutak nakon pokušaja samoubojstva počela sam se moliti da mi Bog oprosti za grijeh koji radim i da ne znam što me je natjeralo na to. Od tog trenutka nadalje se ne sjećam ničega.
Sretna sam kad sam sa svojom obitelji, a kad sam sama ne znam se boriti sa sobom…”
Riječi su ovo djevojke od petnaest godina koja je prije nekoliko mjeseci pokušala samoubojstvo. Njena majka javila nam se u očaju jer ni sama ne zna kako i na koji način pomoći svom rođenom djetetu.
Vrlo je važno što više govoriti o mentalnom zdravlju i problemima djece te na taj način povećati senzibilitet i svijest o problemima, educirati javnost i još važnije smanjiti stigmu.
Pokušali smo kontaktirati par specijaliziranih centara, s obzirom da smo mala sredina i nemamo dječjeg psihijatra na raspolaganju, međutim redom su odgovorili da ne istupaju u medijima, što je također veliki paradoks s obzirom na i njihovo isticanje senzibilizacije društva i facebook stranice.
Kome da se obrate mladi i njihovi roditelji koji trebaju pomoć?!
Problemi roditelja u suvremenom društvu koje postavlja složenije i drugačije zahtjeve, problemi djece koja su danas sve više pod pritiskom ocjena, jer za današnje i buduće poslove treba biti obrazovaniji, a senzibilnijoj djeci ocjene su posebno važne.
Svjedoci smo rastućih socijalnih nejednakosti i postavlja se pitanje kako da djeca ne budu meta izrugivanja?!
Obično djeca koja se rugaju drugoj djeci potječu iz obitelji u kojima i roditelji imaju takve stavove. Prođe nažalost previše vremena dok se ne prepozna bullying, posebno ženski jer je teže vidljiv i uglavnom ga okolina prepozna kad je prekasno. U razredima, kao i u odraslom svijetu, postoji tiha većina, promatrači zlostavljanja. Često se ni nastavnici ne žele time baviti pa problem minoriziraju.
Također, ne može se pomoći djetetu, a da se sami roditelji ne uključe u terapiju, a roditelji grada Ploča pa i doline Neretve moraju odlaziti u udaljene gradove da bi im se pomoglo.
Čak polovica svih psihičkih smetnji počinje prije 14 godine života. Vodi li naše društvo računa o mentalnom zdravlju naših najmlađih?! Svaki roditelj sigurno je čuo rečenicu – Budi tu za svoje dijete! – a što kad prisutnost roditelja nije dovoljna? Jesu li sve sretne obitelji slične, je li svaka nesretna na svoj način? Kako popraviti prirodnu konekciju i vratiti razgovore, zagrljaje, podršku, riječi zahvale, pohvale i razumijevanja, ne samo u obiteljima nego u bilo kojem drugom odnosu?
Djevojka, a rekla bih zapravo djevojčica, čije ste riječi na početku članka pročitali, učenica je srednje škole i njena vanjština po ničemu ne odaje da je ona, sama sebi, pokušala oduzeti život.
U ovo blagdansko vrijeme, kad smo okruženi lijepim i predivnim slikama obitelji, sloge, zajedništva i nasmijanih lica, važno je da, iako mi sami ne možemo puno učiniti, ali kao educirana i osviještena zajednica možemo pridonijeti da spriječimo one najgore ishode, da pomognemo i da se borimo!
Za početak da pločanska djeca i mladi dobiju adekvatnu pomoć!
Budimo tu za svoju djecu!
Autor: Eleonora Doboš
