Nastavljamo s objavljivanjem materijala u obliku članaka kojima promoviramo novu knjigu MIška Eraka “Kamena knjiga mrtvih – Stećci Grada Ploča“ koja uskoro izlazi iz tiska. U nastavku se nalazi PETI članak naslova – 5. POVIJEST ISTRAŽIVANJA STEĆAKA U GRADU PLOČAMA
O don Petru Kaeru i njegovim zaslugama za rekognosciranje povijesnih spomenika Briste i Pasičine (Staševice) već sam opširno pisao u prošlom nastavku serijala, stoga ću u ovom više pažnje posvetiti prvim istraživačima stećaka Baćine i Pline.
BAĆINA
Franjevac Petar Kadčić Peko 1863. godine daje opis arheoloških, povijesnih i prirodnih znamenitosti makarskih sela i franjevačkih samostana u svom dijelu Poviest okružja Makarskoga u Dalmaciji objavljenom u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku 7 (92-128) u kojem za Baćinu piše:
Baćina ima na više mjestah starih razvalinah s pločami i stećkami, okolo kojih izkopava se kadšto i novacah. Radi toga, što je Baćina skrajno selo Primorja, a blizu Neretve strašne protivnice rimske, razložito je, da je odpočivala vojska, da bi se tude odmarali zapovjednici, i tako pomagali se mišćani i obogaćali, a možda i slavodobitni Rimljani vraćajuć se, koji bi obolio, zakopao bi dobitak, da mu nebude našast, pošto je umro, blago je ostalo. Kod starodavne porušene crkve svetog Andrije, koja je bila sagradjena na ćemer a sad sa zemljom sravnjena, na 150-200 hvatih duljine, ima preko sto nadgrobnih debelih pločah, nu nać se nemože pisma nikakva, van ako nije od nepomljivih seljakah izprebijano, pokvareno i u kućne mire upotrebljeno.
Na mnogih pločah vidi se polumjesec i zviezda, grb ilirski. Na njekojih drugih križ. Samo na jednom četverouglastom stećku ima urezanih s jedne strane šest kipovah, bi reć mužkih, držećih se za ruke, gledaj tablicu br. 3., a s druge pet ženskih, gledaj tablicu 103 br. 4., i pripovieda se da, je to kolo; a drugi vele, da su se tu sreli svatovi, i posvadiv se, pobili se i izginuli, pa to jim spomenik. Pripovjest obična…
Baćina može se dičiti svojim Blatom, jer joj je plodno, obilno ribami: ima u njem jeguljah, ugorah, masnicah, ploticah, ukljivah itd., a iz jednog izvorka vade Bačinci i prodavaju pijavice. More plodno svakovrstnom ribom ima: duplinah, sturicah, sabljorkah, barjaktašah, volinah, ročinah, pašah, mačakah, hrkaljah, slatovah, bilizamah, lubinah, zubatacah, cipalah, komaračah, žutugah, krbah, skušah, lokoradah, palamidah, tunjah, šardelah, sipah, obotnicah, liganjah, ugorah, jastogovah i t.d.
Ovdje Kadčić Peko obavještava čitatelja o mnogim aktivnostima drevnih Baćinaca kao što je prodaja pijavica iz jednog izvora oko Baćinskih jezera, odnosno kako on kaže iz „Blata“, ali i o lovu na jegulje, ugore, plotice, lubine, zubace, ciple, komarče, sabljarke, lokarde, palamide, tune, lignje, pa čak i jastoge. Kadčić Peko piše i o komparativnim prednostima smještaja Baćine koja, kao posljednje selo (Makarskog) Primorja, graniči s krajem nastanjenim najljućim rimskim protivnicima – neretvanskim paganima, tako da je vrlo izvjesno da su vojni zapovjednici vraćajući se iz ratova zakopavali oteto i zarobljeno blago baš na njezinom području. Stoga po njemu iskopati novce ili blago u Baćini ne predstavlja nikakvo iznenađenje.
Kadčić Peko također izvještava o postojanju velike nekropole stećaka na Sladincu pored crkve svetog Andrije koja je bila sagrađena na ćemer, tj. bila je nadsvođena, odnosno prostorije su joj bile pod svodom, a u vrijeme nastanka članka već je sravnjena sa zemljom. Nekropola na Sladincu brojala je preko stotinu nadgrobnih debelih ploča, odnosno stećaka, a na mnogima od njih vidio se „ilirski grb“ u obliku polumjeseca i zvijezde, dok je na nekim drugima bio prikazan križ. Ipak najzanimljiviji je reljef na nekropoli prikaz mješovitog kola sastavljenog od šest muških i pet ženskih članova za koji narodna predaja govori da je stećak nastao nakon što su se svatovi susreli, posvađali i međusobno pobili.
Nemamo razloga ne vjerovati Kadčić Pekovoj obavijesti da je na Sladincu još sredinom 19. stoljeća postojala najveća nekropola stećaka u makarsko-neretvanskom kraju koja je brojala preko stotinu stećaka. Nažalost, danas na Sladincu možemo pronaći samo dva stećka, od kojih je jedan uzidan u fasadu obiteljske kuće i na kojem je vidljiv reljef „ilirskog grba“, odnosno polumjesec sa zvijezdom.
PLINA
O stećcima u Plini prvu javno objavljenu informaciju omogućio je urednik Starohrvatske prosvjete Frano Radić 1896. godine kada u rubrici časopisa pod nazivom Razne vijesti, piše kratki osvrt:
Vrli i poznati rodoljub pošt. O. Mate Šimić pisao je iz Zaostroga u Mak. Primorju našem predsjedniku dne 23 kolovoza 1895. kratak izvještaj o starinskim nekropolama stećaka u Pasičini, Bristoj i Plinoj, iz kojeg vadimo sliedeće: „U Pasičini ima na dva mista nadgrobnih debelih ploča, bez ikakvih znaka. Na jednom 4, a na drugom 20, biva na Krstini 4, a na Gradini 20. U Bristoj ima nikoličak pločetina u šimatorju i okolo, a tu nisam išao, jer su me uvirili, da neima nikakovih znakova. Išo sam u Bristoj na misto „Grebine“, gdi su pločetine. Jedna je duga 210 cm., široka 120 cm. a debela 60 cm. Na sridi joj ovelik istokračan križ razlivenih krajeva. U Plini kod S. Ivana u „Zavali“ imade jedna ploča u iztok crkve, a druga u zapad. Kazaše mi pozitivno, da ih ima jedno 16, poviše „Čeveljuše“, što zovu „Grebine“, isto u Plinoj, al je daleko i ja nisam mario ić, jer mi rekoše, da su obične pločetine. Reče mi u Plinoj ot. Vukša, da ima pločetina i u Borovcima. Vratio sam se jezerom i u Humčanim (spada na Dusinu), na mistu „Korice“ sve po jednoj zamašnoj gromili našao sam 13 komada pločetina. Na jednoj su 2 ruže, na drugoj polumisec sa zvizdom, a na trećoj ruka“.
Radiću je podatke poslao fra Mate Šimić, narodni preporoditelj rođen 1848. godine u Tučepi(ma), tada svećenik franjevačkog samostana u Zaostrogu koji pastoralno pokriva i područje Pojezerja još od sredine 16. stoljeća. Fra Šimić mu je dostavio podatke o nekropolama stećaka u Pasičini, Bristi, Plini, Borovcima i Dusini, tj. iz zaselaka smještenih s desne strane Neretve. Prvu poveznicu Pline i stećaka napravio je fra Šimić kada je Radića upozorio na šesnaest stećaka na Grebinama iznad Čeveljuše, ali ih opisuje kao obične pločetine, iako se nije potrudio osobno ih razgledati. Nešto ranije u tekstu govori i o dvama stećcima u obliku ploča istočno i zapadno od crkve svetog Ivana Krstitelja na Zavali. Obje će informacije o stećcima u Zapadnoj Plini kasnije biti kamen spoticanja mnogim arheolozima (primjerice, Bešlagiću i Sokolu) koji su samo prepisivali Radićevu, odnosno fra Šimićevu obavijest te su je krivo interpretirali pritom se ne potrudivši obići lokalitete oko crkve svetog Ivana Krstitelja na Zavali i Grebine poviše Čeveljuše. Od mnogobrojnih zanimljivosti u tom kratkom članku izdvojio bih način prijevoza fra Šimića do Humčana (danas Umčani) vrlo vjerojatno lađom ili trupom po jezeru (misli se na Vrgorsko-neretvansko jezero) koje je tada bilo u potpunosti plovno jer je tunel probijen tek 1938. godine. Također je zanimljiv prvi spomen nekropole stećaka u Borovcima (vrlo izvjesno radi se o nekropoli Zanoga koja broji preko 40 spomenika u kontekstu prapovijesne gomile) na koju je fra Šimića upozorio fra Ivan Vukša (1858. – 1935.) svećenik koji se tada očito nalazio u njegovoj pratnji.
ISTRAŽIVANJE STEĆAKA U 20. STOLJEĆU
U 20. stoljeću vrlo malo toga pisalo se o pločanskim stećcima s izuzetkom neprovjerenih i uglavnom netočnih informacija koje nam je prepisivanjem ili pogrešnom interpretacijom dao Šefik Bešlagić u svojoj „enciklopedijskoj“ knjizi Stećci – Kataloško-topografski pregled (Sarajevo 1971.). Naime Bešlagić je u svojim znanstvenim radovima kompilirao podatke iz literature o nekropolama stećaka objavljene do tada i smještao ih u određeni prostor kao što je to napravio i sa stećcima tadašnje Općine Ploče. Njegovu kompilaciju nekropola stećaka za Baćinu i Plinu navodim u cijelosti:
Baćina; selo koje je od Ploča udaljeno oko 6 km zračne linije na sjeverozapadnu stranu.
9 – U temelje crkve Sv. Luka uzidan je 1 stećak , u obliku sanduka, koji je lijepo obrađen i ukrašen motivima polumjeseca i rozete. Crkva sv. Luke je iz 15. – 16. vijeka. Na lokalitetu Sladinac kod ruševina stare crkve Sv. Andrije, bila je do 1937. g. nekropola sa oko 100 stećaka u obliku sanduka i ploča, od kojih je znatan broj imao ukrase u vidu polumjeseca, rozete, krsta, mača sa štitom, scene kola i dr. Danas se tu vidi samo nekoliko primjeraka bez ukrasa, ugrađenih u podzid ceste i ogradni zid. (Literatura: P. Peko Kadčić, Poviest okružja Makarskoga, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku 7, 1863., 102., N. Božanić – Bezić, n. d., 170.)
Plina; selo koje je od Ploča udaljeno oko 4 km zračne linije na sjeveroistočnu stranu.
13 – U zaseoku Zavala, kod rimokatoličke crkve Sv. Ivana i više Čeveljuše, nalazi se skupina sa 17 stećaka u obliku ploča. Obrada i orjentacija nisu poznate. Spomenici nemaju ukrasa. (Literatura: Starohrvatska prosvjeta II, 1896, 65.).
Taj popis pločanskih stećaka koji pretendira biti sveobuhvatan zapravo je vrlo manjkav uradak jer nije popisana niti polovica tada postojećih nekropola Grada Ploča, a za one spomenute dano je netočno brojno stanje, ukrašenost, kvaliteta obrade ili slično, odnosno gotovo svi parametri opisivanja stećaka pogrešno su navedeni. Za primjer ću uzeti područje Pline u kojoj Bešlagić bilježi samo dvije nekropole, i to Zavalu kod crkve svetog Ivana Krstitelja i Grebine iznad Čeveljuše, tj. ono što je prepisao od F. Radića i njegovog članka u Starohrvatskoj prosvjeti, dok u popis nije uvrstio još najmanje desetak nekropola samo u Istočnoj Plini (Mišja Draga, Dračevac, Put uz Vrbicu, Granica, Garište, Ograde, Krč, Zelenika i nekoliko tumula na kojima su se nalazili stećci u okolici zaselka Eraci). U nekropolama koje je naveo daje pogrešno brojno stanje, pa tako npr. na Grebinama iznad Čeveljuše spominje 17 umjesto 22 stećka i navodi kako nisu ukrašeni, što također ne odgovara istini.
Vladimir Sokol u članku i referatu Srednjovjekovni nadgrobni spomenici neretvanskog područja na simpoziju Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, (Izd. HAD-a, 5, 1980, 271-277) nastavlja prepisivanje, kompiliranje i pozivanje na neupitne autoritete, s tim da ide korak dalje kada nabraja područja u kojima se traže nekropole i kaže: „PLINA: kod zaseoka Zavala i crkva Sv. Ivana prema literaturi bi trebalo biti 17 stećaka. Mi nismo pronašli ni jedan“.
Ako mu oprostimo nepoznavanje lokalne geografije i nepostojanje zaseoka Zavala (već samo toponima i oznake za prijevoj), nekropolu stećaka Grebine iznad Čeveljuše traži na potpuno krivom mjestu, stoga je očekivano ne nalazi, što i sam na koncu rezignirano priznaje. Ne iznenađuje što Sokol nije primijetio dva nadgrobna spomenika ugrađena u suhozid koji okružuje groblje, ali je čudno da kod crkve svetog Ivana Krstitelja nije pronašao dva stećka koja je registrirao fra Šimić, koja je teško zaobići jer se nalaze u neposrednoj okolini crkve. Sokol je, izvjesno od svog vodiča – domaćina, načuo da se većina stećaka nalazi negdje drugdje: „Čini se međutim prema pričanju da se dva – tri spomenika nalaze na obližnjem brdu Obličevcu, no to za sad nismo mogli potvrditi“.
I umjesto da ode na nekoliko kilometara udaljeno brdo Obličevac u Istočnoj Plini oko kojega se tada nalazilo desetak nekropola stećaka i utvrdi činjenično stanje, Sokol se radije u fusnotama referira na svoje mentore, dijaka Benca i kovača Bešlagića.
Hommage arheologu Marinku Tomasoviću
Za iznenadnu smrt arheologa Marinka Tomasovića sam saznao kada me je nazvao rođak iz Makarske dok sam se vozio iz Svetog Ivana Zeline gdje sam upravo predao rukopis knjige na grafički dizajn i tisak, tako da mu se, na žalost, nisam stigao osobno zahvaliti na mnogobrojnim citatima iz njegovih radova koje sam naveo u knjizi.
Arheolog Marinko Tomasović, dugogodišnji ravnatelj Gradskog muzeja Makarska, bio je daleko najaktivniji autor arheoloških članaka, uključujući i one o stećcima u kojima je pokrivao područje cijelog makarskog primorja do Baćine, ali vrlo često je pisao i o Staševici, Plini i Borovcima, odnosno zaselcima s desne strane rijeke Neretve. Tomasović je zasigurno uveo nove standarde profesionalizma u proučavanju arheološke građe na području Makarskog primorja i Donje Neretve. Štoviše, s obzirom na to da je bio i arheolog s vrsnim poznavanjem topografije područja koje je obrađivao, njegovi su rezultati iznimni i ni s čim usporedivi, uključujući i istraživanja o stećcima. Najbolje napisani članci o stećcima Grada Ploča uglavnom su njegova autorska dijela, od kojih bih izdvojio Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Makarskom primorju iz 2007. godine s najdetaljnijim opisom i prikazima preostalih baćinskih stećaka i Stećci na Grebinama u Čeveljuši i kod crkve sv. Ivana u Zapadnoj Plini iz 2008. godine kao prvi analitički tekst napisan o stećcima u Plini uopće. Tomasović je, nakon Kaera, prvi arheolog koji je znanstveno pisao i o stećcima na području Staševice i to u nekoliko navrata, od kojih izdvajam članak iz 2013. godine Crkva sv. Bartula i stećci na Krvavcu u Milušoj (Pasičina) i onaj iz 2016. godine Kasnosrednjovjekovna križina na groblju Svih Svetih na Bristi. U svojim iznimno poučnim i originalno pisanim člancima, rekao bih lepršavog jezičnog izričaja, u kojima se redovito poziva na sve dostupne reference i stare autore poput Kaera, i tako vrsni arheolog kao što je Tomasović ponekad radi pogreške kada su u pitanju stećci Grada Ploča. Naime u par sam navrata na terenu naišao na manjkavosti u njegovim člancima odnosno nepreciznosti u brojevima stećaka na lokalitetima Grebine iznad Čeveljuše i Krvavac u Pasičini. Ali tko ne radi – taj ni ne griješi i navedeni primjeri ničim ne umanjuju njegov doprinos očuvanju kulturne baštine Grada Ploča i Donje Neretve. Hvala ti Marinko na svemu što si napravio za nas.
Miško Erak, autor knjige Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi, dobitnik osobne nagrade Grad Ploča za 2023. godinu i predsjednik udruge za očuvanje kulturno-povijesne baštine Obličevac.
FOTOGRAFIJE: