By Nastavljamo sa objavom materijala u obliku članaka kojima promoviramo novu knjigu Miška Eraka “Kamena knjiga mrtvih – Stećci Grada Ploča“ koja uskoro izlazi iz tiska. Danas donosimo DRUGI članak naslova – 2. DUBROVAČKI ARHIVI NE POZNAJU STEĆKE
6. studenog 1387. godine napisan je prvi poznati dokument u kojemu se spominje mjesto „la Ploca“, odnosno grad Ploče, koji se danas čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku. Hrvatski prijevod dijela dokumenta pisanog na latinskom jeziku glasi:
„Matej sin Maroja Pripičeva s otoka Koločepa sklapa ugovor sa Milčom iz Novog Brda prema kojemu bi Matej trebao sa svojim brodom stići iz Dubrovnika u luku Ploče, pri ušću Neretve (ad quedum locum dictum la Ploca que est in fluminis Narenti) te tamo ukrcati oko 600 komada sitne stoke i škopaca te manju količinu drva.”
Taj iznimno zanimljiv tekst daje nam pregršt informacija o srednjovjekovnoj situaciji u današnjoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji, odnosno gradovima Dubrovnik i Ploče, ali i o mnogo širem području. Osim dobro nam poznate činjenice prvobitnog i izvornog naziva našeg grada (Ploča a ne Ploče), iz teksta možemo još iščitati kako se u 14. stoljeću odvijala živahna međudržavna trgovačka aktivnost u luci Ploče, da se trgovalo stokom i ogrjevom, da je jedan poslovni partner iz Dubrovnika (Koločepa), a drugi iz srednjovjekovne Srbije, danas Novog Brda na Kosovu udaljenog 36 km jugoistočno od Prištine. Vrlo vjerojatno zbog vrijednosti ugovora ali i strateške važnosti Novog Brda za Dubrovnik, ugovor partnera iz dviju država, Mateja iz Dubrovačke Republike i Milča iz srednjovjekovne Srbije sačinjen je u notara i pohranjen u srednjovjekovnom arhivu grada Dubrovnika, a danas se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku (DAD).
Sve češće i glasnije ističe se činjenica da je luka Ploče bila aktivna cijelo srednjovjekovno razdoblje te da su uz nju morale u isto vrijeme postojati i određene gradske strukture. Arheolozi su 2017. godine u luci Portina izronili i iznijeli na svjetlo dana artefakte i iz srednjeg vijeka. Tezu postojanja gradskih struktura srednjovjekovnog grada Ploča osnažuje registracija venerične bolesti sifilisa utvrđenog na ostacima kostiju ženske osobe u svojim šezdesetim godinama, pronađenog na srednjovjekovnom groblju ispod današnje crkve Uznesenja BDM na Obličevcu u Istočnoj Plini (toponim Krč). Značajnije otkriće prema antropološkim analizama je osoba iz groba 1, kod nje je ustanovljeno postojanje kongenitalnog ili veneričnog sifilisa. Radi se o osobi ženskog spola starosti iznad 60 godina. Kako nalazi, prvenstveno novca i keramike, datiraju ovo groblje u kraj 14. do sredine 16. st., otkriće bi…svrstalo groblje Krč među zanimljivija za tumačenje porijekla i širenja uzročnika veneričnog sifilisa. Prisutnost ovog tipa bolesti ovdje dodatno naznačava postojanje luka na prostoru donjeg toka rijeke Neretve kao punktova njenog eventualnog prispjeća (Bilić, Ivšić i Vulić, 2011., 264-265). Razdaljina između Krča i zaljeva Ploče i danas se trasom prapovijesnog puta može prepješačiti za otprilike 90 minuta tako da nije nemoguće da je dotična osoba stanovala u Plini a odlazila svakodnevno na posao u tadašnju luku Ploče. I tako možemo dočarati sliku aktivnosti u Pločama u srednjem vijeku, gdje se odvijala međunarodna razmjena dobara, ali i neke druge popratne aktivnosti u vidu razmjene „usluga“, uobičajene u svim lukama svijeta.
Ovu malu ekskurziju napravio sam s namjerom da pokažem, prije svega lokalnom stanovništvu, kako Grad Ploče nije, kako nam se voli tepati, najmlađi grad u RH nastao 1945. godine, već iznimno stara luka (pouzdano još iz 4. st. pr. Kr.) s tisućljetnim kontinuitetom pretovara tereta u planski napravljenim pristaništima, što uostalom i dan danas predstavlja njegovu najznačajniju gospodarsku djelatnost.
Međutim najvažniji i najkorisniji podatak koji se može iščitati iz dokumenta u kojem se prvi put navodi toponim Ploče jest vrijeme njegova nastanka (14. stoljeće) i činjenica da je već u to doba, tj. u srednjem vijeku djelovala arhivska služba u Dubrovniku. Osnivanje arhiva u Dubrovniku vezano je za odluku dubrovačke vlade koja je dne 8. juna 1275. naredila da se svi kreditni poslovi koji prelaze svotu od 10 perpera moraju sklapati pismeno tj. dužnik mora u roku od 8 dana dati vjerovniku „cartam notarii“ o dugu (Čremošnik, 1927.,231). Perper se od 13. stoljeća u Dubrovniku upotrebljava kao obračunski novac (danas bi se mogao nazvati bitcoinom) čija je vrijednost izjednačena sa suvremenim bizantskim zlatnikom (Rešetar, 1924., 49-50). Nakon te odluke vlada je morala imenovati i tijelo koje bi omogućilo takvu praksu, stoga prvi put dovodi svjetovnu osobu za dubrovačkog općinskog notara.
Činjenica kako Dubrovačka Republika ima arhivsku službu još od 13. stoljeća, i da su se svi važniji i lukrativniji ugovori uredno sačinjavali, ovjeravali i čuvali u službi, otvara sasvim novo pitanje. Naime kako je moguće da je sačinjen, ovjeren i sačuvan ugovor između dvaju partnera koji su zaključili posao ukupne vrijednosti od dvadesetak perpera (ili u današnjem novcu oko 10 000 EUR), a nije sastavljen ni sačuvan barem jedan ugovor o vađenju iz kamenoloma, transportu, klesanju, izradi reljefa i postavljanju na nekropole višetonskih megalitskih kamenih blokova – stećaka. Naime teritorij Dubrovačke Republike (Konavle, Župa, Primorje, Pelješac), ali i njezinog zaleđa (Hercegovina, Crna Gora, Donja Neretva, Makarsko primorje, Vrgorska i Imotska krajina) vrve od takvih, navodno srednjovjekovnih spomenika, čija je uobičajena težina par tona, ali pojedini primjerci vrlo često prelaze i desetak tona. Pokušamo li grubo procijeniti novčanu vrijednost poslova odlamanja višetonskog kamenog bloka iz kamenoloma, transport do klesara (ili svakodnevni dolazak klesara do kamenoloma), izradu glatkih stranica i bridova, fino klesanje reljefa i transport s postavljanjem na grobno mjesto, doći ćemo do iznosa koji je zasigurno desetak puta veći nego trošak kupovine i transporta 600 škopaca i nešto ogrjeva koji se 1387. godine odigrao u Pločama.
Poznata je činjenica da je u srednjovjekovnom razdoblju živio i djelovao Juraj Dalmatinac (hrvatski kipar rođen u Zadru početkom 15. st., a umro u Šibeniku između 1473. i 1475. godine), koji je bio glavni graditelj katedrale svetog Jakova u Šibeniku u drugom razdoblju njezinog nastanka (od 1441. do 1473. godine), ali koji je radio i u Dubrovniku dovršivši tvrđavu Minčeta i isklesavši kip svetog Vlaha koji se nalazi u Sorkočevićevu ljetnikovcu. Za gradnju šibenske prvostolnice, koja je 2000. godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine, može se napraviti forenzička analiza kamenorezaca koji su pomagali majstoru Juraju po imenu i prezimenu, podrijetla i vrste kamena od kojeg je građena, pratiti transport kamenih blokova iz udaljenih kamenoloma itd…
Zbog čega onda u Državnom arhivu u Dubrovniku, ili nekom drugom dalmatinskom gradu, ne možemo pronaći niti jedan ugovor o odlamanju, transportu, klesanju, izradi reljefa i postavljanju višetonskih stećaka? Radoslav Dodig broji stećke u Humskoj zemlji i piše kako ih samo u današnjoj Hercegovini ima oko trideset tisuća, od čega u Nevesinju, Konjicu i Stocu devet i pol tisuća. Stoga, po gruboj procjeni, broj stećaka u Dubrovačkoj Republici (Konavle, Župa, Primorje, Pelješac) i njezinom širem zaleđu (Hercegovina, Crna Gora, Donja Neretva, Makarsko primorje, Vrgorska i Imotska krajina) i danas je blizu 40 000 primjeraka, što predstavlja više od polovine ukupno registriranih stećaka. Ako znamo da je prije uništavanja i uporabe u sekundarnim ugradnjama u srednjom vijeku bilo mnogo više stećaka nego danas, potpuno je jasno kako se radilo o višemilijunskom poslu, koji, eto, iz nekog potpuno nejasnog razloga nije zanimao srednjovjekovnu Dubrovačku Republiku. Ako također znamo da je u istom srednjovjekovnom razdoblju i na istom dalmatinskom i dubrovačkom području djelovao jedan od najslavnijih hrvatskih kipara Juraj Dalmatinac, čije se aktivnosti i radovi danas mogu odrediti po vrsti i podrijetlu kamenog bloka, potpuno je nelogično zbog čega sličnu forenziku ne možemo napraviti s megalitskim kamenim blokovima – stećcima koji su navodno vrsnici šibenskoj prvostolnici i tvrđavi Minčeta. Poznat je i podatak da je godine 1452. dubrovačka vlada uputila Jurja Dalmatinca u Humsku zemlju, svome tadašnjem savezniku vojvodi Vladislavu Hercegoviću a cilj toga puta je zasigurno bio značajniji građevinski poduhvat – tvrđava ili most (Anđelić, 1982., 205). Ovdje je naglasak na srednjovjekovnoj Humskoj zemlji, u kojoj bi se upravo u tom trenutku trebalo izrađivati desetke tisuća stećaka, ali se opet ne može pronaći nikakva informacija niti poveznica s bilo kakvim aktivnostima njihova nastanka a koji bi, makar samo po financijskom potencijalu, trebali biti gospodarstvena grana najveće državne važnosti. Izgradnja stećaka u Hercegovini nije spomenuta niti u kontekstu dolaska najslavnijeg kipara toga doba Juraja Dalmatinca kojeg je dubrovačka vlada uputila u Humsku zemlju radi nekog važnog posla.
Stoga ispravan odgovor na postavljeno pitanje može biti samo jedan: Stećci nisu (samo) srednjovjekovni nadgrobni spomenici, već su nastajali neprekinuto u kontinuitetu od prapovijesti neutvrđenog doba pa sve do zaključno srednjeg vijeka. Stećci su materijalni dokaz autohtonosti našeg naroda koji se ukapa na istom prostoru u kontekstu tumula (gomila) i na istim nekropolama stećaka od prapovijesti do srednjeg vijeka, a ponegdje i duže.
Srednjovjekovna arhivska služba u Dubrovniku, osnovana u 13. stoljeću nije bilježila poslove vezane za stećke jer je do toga doba ogromna većina stećaka već bila izrađena i postavljena na pripadajuće nekropole. Prije, u 13. stoljeću, ali i nakon njega nastavljeno je sekundarno, tercijarno, i tako redom, ukapanje u ista grobna mjesta pod stećcima i u gomilama, kao i plitko urezivanje križeva, dubljenje rupa za svijeće i blagoslovljenu vodicu, kao i dopisivanje tekstova bosančicom na vanjske plohe stećaka, ali to su bili minorni poslovi zbog kojih se nije trebalo ići notaru i potpisivati ugovor s izvođačima radova.
Vratimo se načas u 14. stoljeće kako bismo pokušali dočarati dolazak (ili odlazak) Mateja Pripičeva u trenutku uplovljavanja (ili isplovljavanja) brodom u pločansku luku, tj. u Portinu iznad koje golim okom vidi stotine bijelih megalitskih kamenih blokova – stećaka koncentriranih na Sladincu. Naime o postojanju mnogobrojnih megalitskih nadgrobnih spomenika iznad Portine, pored ranokršćanske crkve svetog Andrije, obavještava nas franjevac Kadčić Peko u djelu iz 1863. godine, kada za veliku nekropolu stećaka na Sladincu kaže da broji preko sto nadgrobnih debelih pločah. (Kadčić Peko, 1863., 92-128). Trgovac i pomorac u Mateju je mogao samo tužno pomisliti kako se rodio u krivo vrijeme u kojem mora prevoziti škopce i ogrjev a ne ove velebne spomenike koji su mu u vidokrugu i na dohvat ruke…
Tragedija našeg naroda ogleda se u činjenicama da smo zaboravili vrijeme nastanka, jezik simbola i svrhu gradnje stećaka i što danas na Sladincu postoji još samo jedan sačuvan cijeli stećak dok je ulomak drugog uzidan u privatnu kuću na Šipku.
Miško Erak, autor knjige Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi, dobitnik osobne nagrade Grad Ploča za 2023. godinu i predsjednik udruge za očuvanje kulturno-povijesne baštine Obličevac.
FOTOGRAFIJE:
Naslovnica – Naslovnica knjige „Kamena knjiga mrtvih – Stećci Grada Ploča“ koja uskoro izlazi iz tiska
Slika 1. – Faksimil dokumenta u kojemu se prvi put spominje mjesto „la Ploca“, odnosno grad Ploča ili današnjim nazivom Ploče
Slika 2. – Zračna snimka toponima Krč smještenog jugoistočno od crkve Uznesenja BDM na Obličevcu, između zaselka Eraci, Mavinog guvna s prapovijesnim gomilama i prilazne ceste autoputu
Slika 3. – Zračna snimka brda Grebine, prapovijesne luke Ploče, Portine i Sladinca u današnjoj Baćini
Slika 4. – Državni arhiv u Dubrovniku (DAD) osnovan je 1278. godine i nalazi se u Palači Sponza (Izvor: mrežna stranica DAD, pristupljeno 5. svibnja, 2024.)
Slika 5. – Izgradnju tvrđave Minčete dovršio je slavni hrvatski kipar Juraj Dalmatinac u isto vrijeme kada su navodno nastajale i desetine tisuće stećaka u zaleđu Dubrovnika (autor fotografije: Roman Bonnefoy)
Slika 6. – Sladinac u Baćini je lokacija srednjovjekovne pločanske luke i najveće nekropole stećaka u okolini
Slika 7. – Kačić Peko nas 1863. godine obavještava o postojanju preko stotinu megalitskih nadgrobnih spomenika pored ranokršćanske crkve svetog Andrije na Sladincu
Slika 8. – Dva motiva sa „svatovskog stećka“ na Sladincu u Baćini od kojih su ostali samo ovi crteži (izvor crteža: M. Wenzel: Ukrasni motivi na stećcima, Veselin Masleša, Sarajevo, 1965., žensko kolo str. 353., muško kolo str. 355.)
Slika 8. – Dva motiva sa „svatovskog stećka“ na Sladincu u Baćini od kojih su ostali samo ovi crteži (izvor crteža: M. Wenzel: Ukrasni motivi na stećcima, Veselin Masleša, Sarajevo, 1965., žensko kolo str. 353., muško kolo str. 355.)
Slika 9. – Na južnom podnožju sladinačke gradine, 80-ak m iznad jadranske ceste i ostataka ranokršćanske crkve Sv. Andrije nalazi se stećak s reljefnim križem na čeonoj strani (izvor: M. Tomasović, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Makarskom primorju, Makarska, 2007.)
Slika 10. – Ulomak stećka s reljefom „ilirskog grba“ uzidan u privatnu kuću na Šipku
