By Barbara Šuman nastavnica je hrvatskog jezika koja predaje u Osnovnoj školi “Ivo Dugandžić Mišić” u Kominu. Uskoro se obilježava Dan učitelja, poseban dan za sve učitelje diljem svijeta, a Barbara je jedna posebna učiteljica koja svojim vedrim duhom, toplinom i ljudskim pristupom predaje svojim učenicima u Kominu – malom mjestu velikog srca.
Barbara, zašto ste se prilikom odabira smjera na fakultetu odlučili upravo za hrvatski jezik?
Moje zanimanje za hrvatski jezik razvilo se još u osnovnoj školi. Obožavala sam pisati pjesmice, sastavke, a posebno me veselilo sve vezano uz gramatiku hrvatskoga jezika. Sreća je bila imati učitelja koji je sve svoje znanje znao prenijeti. Ljubav prema hrvatskome jeziku nastavila se razvijati još intezivnije u gimnaziji gdje sam nadograđivala svoje znanje iz hrvatskoga jezika. Oduvijek sam obitelj i prijatelje ispravljala kada ne bi govorili hrvatskim standardnim jezikom. Smatram da je učiteljska profesija jedan od najljepših, ali i najodgovornijih poziva. Ipak, “nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.”
Predajete u Osnovnoj školi “Ivo Dugandžić-Mišić” u Kominu. Je li veći izazov po Vama predavati u manjim mjestima ili je to možda prednost?
Tako je. Predajem u Osnovnoj školi “Ivo Dugandžić-Mišić” u Kominu. Nakon stjecanja zvanja magistrice hrvatskoga jezika i književnosti i odrađenoga stručnog osposobljavanja, samo sam se htjela zaposliti i raditi posao koji volim bilo gdje. Pisala sam zamolbe i javljala se na brojne natječaje. Bilo je teško pronaći posao. Kada god bi izašao natječaj, već je netko bio zaposlen na tom radnom mjestu. Međutim, i meni se sreća osmjehnula. Zaposlila sam se u navedenoj školi u Kominu, malom mjestu velikoga srca. Kada me pitaju kako je raditi u maloj školi, s ponosom volim reći da s osmijehom idem na posao i s osmijehom se vraćam kući. Kolektiv je divan, a djeca još divnija. Rad u učionici s djecom nešto je posebno. Citirat ću Dostojevskog: “Duša ozdravi kad je s djecom.”
Osim školskoga kurikuluma, provodite li možda dodatne aktivnosti vezane za hrvatski jezik?
Osim dodatne i dopunske nastave te izvannastavne aktivnosti obuhvaćene školskim kurikulumom, aktivno pomažem djeci kojoj je to potrebno oko priprema za državnu maturu. Naglasak je uvelike na pisanju eseja. Često i telefon zovni za neka “brzinska” pitanja. Usrećuje me kada pomognem drugima.
Svjedoci smo da današnja mladež, pa i mi odrasli sve više koristimo engleske inačice I skraćenice hrvatskog jezika. Jesmo li u vremenu kad se s tim jednostavno treba pomiriti da su nam brzina i užurban način života oduzeli korištenje i uporabu gramatičke pismenosti?
To je gorka istina, nažalost. Anglizmi su svakako jedan od najvećih problema vezanih za hrvatski jezik, kao i nepismenost ili polupismenost. Činjenica je da hrvatski jezik u novije vrijeme ima veliki priljev anglizama. Ne slažem se da bismo se trebali s time pomiriti i samo tako ih prihvaćati. Bilo bi dobro, kada god je to moguće, riječ stranoga podrijetla zamijeniti istoznačnom domaćom riječju. Strana je riječ dobrodošla, jedino ako u hrvatskome jeziku nemamo kvalitetnu zamjenu. Neke su se strane riječi toliko uvriježile u hrvatskome jeziku i mislimo da ih je nemoguće zamijeniti hrvatskom riječju, npr. party (zabava, proslava), shopping centar (trgovački centar), e-mail (elektronička pošta)…
Kako potičete djecu da više čitaju, a i pišu?
Moj je stav jasan. Da bi djeca izgradila pozitivan stav prema čitanju, važnu ulogu u tomu bi trebali imati škola i roditelji. O tomu sam pisala i u svojemu diplomskom radu kada sam završavala još jedan fakultet. Tema je glasila “Uloga školske knjižnice u razvijanju čitateljskih navika kod učenika”. U radu sam istaknula da je potrebu za čitanjem nužno uvesti od malih nogu, te da će učenici čitanjem moći kritički prosuđivati, naučit će se etičkim i duhovnim vrijednostima te znanstveno-povijesnim činjenicama. Dosta ih se žali na nezanimljivost, na debljinu knjige, unaprijed pretpostavljaju da bi sadržaj mogao biti dosadan i sl. Zaista se trudim osmisliti i kreativno pristupati lektiri da bi im bilo lakše, da bi lakše razumjeli djelo i da bi im približila i radnju i likove, a samim time knjigu i čitanje. Smatram da mi učitelji hrvatskoga jezika trebamo biti što kreativniji da bi učenicima bilo što zanimljivije.
Razvoj jezičnoga izražavanja, i usmenoga i pisanoga, važno je i za kasniji uspjeh u karijeri jer ono ne prestaje završetkom školovanja. Djeca radije uče kroz igru pa bi im i pisanje trebalo predstaviti kao igru.
Osim što ste učiteljica, Vi ste prvenstveno majka i supruga, i imate tri predivna sina. Ono što i Vaši sugrađani znaju je i da ste vrsna slastičarka. Kad ste otkrili ljubav prema izradi torti i kolača i kako ukomponirate sve obaveze?
Ljubav prema izradi torti i kolača otkrila sam kada sam se kao dijete divila majčinim tortama i pomagala joj ukrašavati ih koje je s ljubavlju pekla braći i meni. Sada kada sam supruga i majka, ta ljubav prema izradi slastica još je veća. Uživam gledajući svoju djecu, a i supruga (smijeh), u isprobavanju novih okusa. Obitelj, rodbina i prijatelji glavni su u kušanju mojih slastica. Stoga, jedva čekam svaku novu prigodu (vjenčanja, pričesti, krizme, rođendani) da bih njih razveselila okusom i dekoracijom. Često znaju zvati i pitati za recept. Kažem da pravoga recepta nema jer u mene je uvijek nešto nadodano ili oduzeto.
Obveze k’o obveze. Sve se stigne uz dobru organizaciju. Obitelj mi je na prvome mjestu, a onda sve ostalo.
Poruka od Vas mladim ljudima koji zapravo tek trebaju otkriti ljepotu hrvatskog jezika.
Bez jezika nema budućnosti. Čuvanjem jezika čuvamo svoju baštinu i identitet. Želim istaknuti, važnost očuvanja materinskoga jezika, svih njegovih narječja i dijalekata. Trebali bismo se posvetiti temeljnim jezičnim umijećima, a posebno čitanju i pisanju, što je danas ugroženo zbog velike potrebe za digitalizacijom, ali i sve jačom anglizacijom. Hrvatski je jezik jezik naše pismenosti, kulture i identiteta.
Razgovarala: Eleonora Doboš
